Mnoge žene čeznu biti ponesene. Žele živjeti strastvenim životom ali na kraju život provedu gledajući ga sa sigurne udaljenosti. Kada sam prije nekog vremena u gradu sasvim slučajno srela svoju staru prijateljicu, nazovimo je Ana, ni slutila nisam da će mi dati vrijedan odgovor na moje dugogodišnje pitanje‘ Je li u životu bolje biti most ili ograda?’
9. rujna 2014., utorak,
Sunce je stidljivo provirilo iza tmurnih riječkih oblaka. Bio je to i više nego dovoljan razlog da ne ostanem unutar svoja četiri zida, pomislih. Prije nego se namontiram na nekoj sunčanoj terasi upijajući svaku zraku zubatog sunca moram skoknuti do banke, i do knjižnice…
Scena 1. Susret. Banka.
‘Ingrid bok, draga, jesi to ti? Kako si? Ajme, dugo se nismo vidjele. Odlično izgledaš, al’ vidim još uvijek si mršavica…Bok. Dobro sam hvala, ti!?…(nisam stigla završiti uvodnu rečenicu..!) Šta ima kod tebe? Kako ljubav, posao? Jesi se udala? Rodila? (op. oduvijek je puno pričala) I? Pričaj…ma zapravo ajmo na kavu, imaš vremena? …Hmm, nemam dijete, imam vremena (nisam se snašla, inače sam snalažljive prirode). Ja taman imam oko sat vremena pa moram po malu u vrtić. Pričat ću ti. Vidjet ćeš kada budeš imala dijete, svaka minuta ti je dragocjena…’
Scena 2. Ona i ja. Kafić.
Da, minute jesu dragocjene.
Nije prestajala pričati. Na njezinom licu vidjela sam rane znakove uznapredovalog stresa i pomanjkanja ženskog društva. Vidjela sam i nekoliko kilograma viška ali to joj nije tako loše stajalo. Pustila sam je da priča. Pričala je, dugo čak i onda kada je uvlačila dim cigarete i srkala kavu. Ta je žena vrlo vješta pomislih, meni se dogodi potpuni slom kada moram pronaći ključ u torbi, a pada kiša, zvoni mobitel, uz to mi i desna šiška uporno ulazi u oči.
U četrdeset pet minuta, manje više koliko je trajala naša kava saznala sam da je prekinula s dugogodišnjim dečkom, u međuvremenu našla drugoga, ali je odlučila prvome dati drugu šansu. Zapravo, odlučila je oprostiti mu nevjeru. Ideš. Hrabra žena. Dalje, prošle je godine posjetila Barcelonu, kupila novi auto, a planira i put na Maldive. Sredila je nos, jer imala je problema sa sinusima. Još uvijek radi isti posao, ali napominje kako ga mrzi, kao i kolege s posla. Mala joj uči čak tri jezika i tete u vrtiću kažu da je pretalentirana. Očekuje skore zaruke, zapravo nada se tome.
Da ne duljim, žena koja je sjedila preko puta mene tipični je primjer osobe koja vrlo vješto manevrira između posla i obitelji, koja je oduvijek znala što želi i koji joj je krajnji cilj, ali koja do tamo nikada nije stigla.
Kada sam je upitala za naše zajedničke poznanike, njezine prijatelje i s kime je ostala dobra, odlučno mi je uzviknula ‘ Da ti budem iskrena prekinula sam sve kontakte s tim ljudima. Takvi mi više nisu potrebni u životu. Razočarali su me.’ ‘Znači srušila si sve mostove?‘ upitah je. ‘Da. Tako nekako.’
Kavica je završila netom nakon moje metafore s mostom i glasne zvonjave njezinog mobitela. Morala je u vrtić po malu.
Scena 3. Ja u autu.
Bujica misli.
Strast je sveta. Pomislih. Kao i mostovi. Koliko ja imam srušenih mostova iza sebe? Što su zapravo mostovi u mom životu? Kratkotrajna zadovoljstva i romantični klišeji, živi ljudi i njihovi osjećaji ili mjesto gdje se ja spajam sa svijetom? Nikada nisam voljela razdvajanja i odlaske. Nisam voljela ograde koje govore da negdje nešto završava, da se ne može dalje.
Zašto uopće moramo rušiti nešto što smo sagradili? Zar ne možemo ostaviti most u stanju u kakvom jest? Zašto smo toliko destruktivni? Pitanja u mojoj glavi nizala su se jedno za drugim…
Kada nastupa stanje rezigniranosti i potpunog odvajanja? Kada se odlučimo ukopati na mjestu i ne ići dalje? Zašto je nekim ljudima lakše biti ograda, pa zatvoriti sve pulsirajuće energije, i izbjeći sve vlakove koje treba uhvatiti?
Strastvene žene su poput mostova. Ne mogu pustiti da emocije budu hladne i nijeme, vole kada otkrivaju nove puteve, vole kada svjedoče prelasku iz običnog života u autentični.
Možda je Ana morala srušiti sve te stare mostove da bi mogla sagraditi nove, razumjela sam je, samo se nadam da nije srušila krive jer to je nepovratno.
Svaki nam dan pruža priliku da izaberemo hoćemo li biti most ili ograda. I iako je biti most pomalo riskantno jer nikada ne znaš tko će se baciti s tebe, biti most je hrabro. Kako to znam? Pa, kada si most svatko te gazi zar ne? Ipak, i dalje odlučuješ biti most jer ima nešto magično u tom (gaženju)…
Ne ruši sve mostove, možda ćeš se morati vratiti kući upravo preko jednog od njih.
…
Kava s prijateljem, prijateljicom, poznanicom ili poslovnim suradnikom bi treba biti ugodna zar ne? Ipak, postoje i neugodne kavice koje graniče s mazohizmom. One traju oko milion svjetlosnih godina i gorčije su od najjače turske kave bez šećera, i koju konobar ne bi smio naplatiti kada vidi s kakvim izrazom lica napuštaš kafić. Takve kave prezirem i nikada im se ne odazivam. Zato u posljednje vrijeme dva puta promislim nakon što me netko pozove na kavu.
Ovo nije bila takva kava iako je ‘na prvu‘ djelovala tako.
0 Comments