Bolje da na*ebem zbog duše koju imam, nego zbog duše koju nemam…

12309596_10207412851535041_2987697255604150199_o

Pristala bih da živim među mnogima. Među luđacima. Među lopovima i varalicama. No teško da bih ikada pristala da živim među bezdušnicima. Ljudi trebaju dušu da budu ljudi. A ja, ja trebam ljude.

Piše mi prije neki dan jedan muškarac (glavom i bradom) kako se boji, nakon što je pročitao neke moje tekstove i intervjue kako neću pronaći sreću o kojoj propovijedam. Spomenuo je i to kako su duševni ljudi danas najebali (baš tim riječima), te po svemu sudeći uključio i mene među te ‘duševne ljude’, a ja brže bolje potrčala otkriti koliko je to (ne)sreće u meni i koliko sam zapravo najebala kako kaže.

Dušu mogu čuti samo hrabri, a samo najhrabriji se s njom i susretnu.

Nakon njegove poruke zagledala sam se u sebe ko’ u ogledalo s prvim obrisima sunca i pomislila. Tko si ti mala? Jesi li pronašla sreću ili ju još uvijek tražiš? Jesi li zaista najebala ili ti to tek slijedi? Što ti to propovijedaš ljudima? Kakve misli pišeš? Što im to prodaješ, a što poklanjaš? Za šta te krive i šta ti to imaš a drugi nemaju? Zašto uopće misle da propovijedaš? Ako bih to i činila onda to zasigurno ne bih činila na ovaj, već na drugačiji, perfidniji način. U tom (drugom) slučaju ti ne bih ljude poticala i ohrabrivala, onda bi ih zaglupljivala zar ne?

Ali ja ne želim zaglupljivati ljude. – pomislih. Ne želim ih iskorištavati isto kao što ne želim da itko zaglupljuje i iskorištava mene. To je neljudski i to je jadno. Razgovor sa sobom uvijek nosi dozu ludila. Pričaš, ali nitko ne odgovara.

Toliko je sranja u svijetu, a mene na koncu dana pogađa stanje ljudske duše. Ženska budala. Ali iskreno, meni je to osobno najveće sranje od svih. Ta bezdušnost koja se uselila među ljude k’o glista koja rovari ljudskim tijelima. (Možda bi se trebala baviti ‘pametnijim’ temama ali eto, ne može čovjek protiv sebe). Pogađa me to što se tako lako ubija život zbog nečega mnogo jeftinijeg od njega. Pogađa me i to što je u očima gomile postalo poprilično smiješno boriti se za nešto ‘nevidljivo’, nešto što ne donosi pare u džep. No nikoga ne krivim. Svatko se bori za ono u što vjeruje.

Duševni najebu jer žrtvuju svoju dušu za neki veći smisao. Materijalni ne najebu. Oni grizu tuđa tijela i dušu, ali na kraju najviše nagrizu svoju dušu. No, za dušu ionako više nitko ne mari. Danas vlada parola ‘Ajde, što više i što brže popali, pa bježi! Vladaj i puno zaradi.’ Vlada da, no mislite li da je sve tako crno bijelo? Zaista? Da deblji kraj izvuku samo duševni? Ovi drugi ostanu pošteđeni? Ne bih se baš kladila. Pogledajte malo bolje. Svi mi najebemo na svoj način. Nitko ne ostane neplaćenih računa. Blokada te uzme kada se najmanje nadaš. Znam po sebi. Jedino je pitanje kako se nosiš s tim blokadama. Ja se nosim tako da se ne kajem što previše vidim i što previše osjećam.

Uvijek je nešto prazno. Nekome su prazni džepovi. Nekome je prazna duša.

Razmišljam o svemu tome. Čak i dok ovo pišem. Ramišljam u kakvom paradoksu svijeta živimo jer mnogo je neshvaćenosti u našim životima, a ipak živimo? I razmišljam, kako bi primjerice bilo da u pustinjski pijesak umiješamo mrtvi crni humus pa dolijevamo vodu, bi li pustinju uspjeli pretvorili u plodno tlo? O da. Itekako bi. Pa zašto se toliko bojimo doliti vodu u suhi pijesak naše duše, i zašto se bojimo narasti u plodnoj zemlji svoga bića? Tko nas je tako povrijedio pa ga se još uvijek bojimo? 

Ne najebemo mi zbog ljudi. Niti njihovog pretvaranja da su jači nego što zaista jesu. Mi najebemo zbog tišine u njihovim dušama, i ustajale ravnodušnosti na njihovim usnama. Ljudi trebaju dušu da budu ljudi. A ja, ja trebam ljude. Terry Pratchett je divno rekao:‘Ljudi trebaju maštu da budu ljudi. Da budu mjesto gdje pali anđeo susreće uspravljenog majmuna.’ Shvaćamo li? 

Ipak nadodala bih i to da mi je gospodin s početka priče na kraju napisao. ‘Ingrid, bojim se da nećeš naći sreću o kojoj propovijedaš. No, nadam se da sam u krivu…’ Odgovorila bih mu, jer toliko još mogu. ‘Hvala vam na brizi, no molim vas. Nemojte se bojati za moju sreću. Nije nesreća najgori zatvor.

Najgori je zatvor život bez DUŠE.

p.s. Ispričavam se svima vama na tolikoj količini prostih riječi u tekstu. Vi znate da ja nisam osoba koja koristi vulgarizme, niti takvom načinu pisanja pretendiram, no ovaj je glagol svakako bio u svrsi napisanog teksta. Ponekad moramo zaći u tuđe okvire izražavanja kako bi se mogli sretno vratiti u svoje. Nadam se da me razumijete. Vaša Ingrid :)

logo3

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • ivana

    Hvala,osjecam da mi tvoje rijeci i knjiga zovu dusu

  • klaun mekog srca

    Na ovom svijetu,boriš se jedino da niko ne shvati da si drugačiji.. Jer, oni ne priznaju drugačije.. Njima su ravni jedino propalice,narkomani i ostala sranja.. A čim si drugačiji,onda si nitko…. Jadan je naš svijet onda.

    I eto,to sam ja.. Bez prijatelja,bez maski,ičega.. Samo ja.. Mala,skrivena osjećajna duša,koja se duboko skrila iza glupiranja i osmijeha,ne dopuštajući da ponovo bude povrijeđena…