C’est la vie.

DIGITAL CAMERA

C’est la vie.

It’s life.

Es ist Leben.

To je život.

Srcu  je doista posve svejedno kako na kojem jeziku zvuči njegovo ime, dok god se izgovara sa žarom i emocijom…i ne samo izgovara. Živi….

Život.

Razmišljam o njemu. Valjda nemam pametnijeg posla pa filozofiram o sudbini na koju smo svi mi osuđeni svojim rođenjem. S godinama čovjek valjda ne samo svojim življenjem postane pametniji i na život počne gledati nekim drugim očima, već mu to postane i neka skrivena potreba iznutra. A život nam daje toliko materijala za gledanje. Valjda zato imamo dva oka a ne samo jedno. Poput usta. Sva sreća.

Otprilike devet mjeseci dijeli me od jednog velikog jubileja. Meni velikog, vama potpuno nevažnog. 3.ožujka 2015. napunit ću trideset godina. Ajmo još jednom. Trideset godina. Tri-de-set. Nešto se događa. Osjećam promjenu u sebi. Zapravo lavinu promjena. Lavine inače asociraju na snježne hladne lavine, no mene upravo oblio vrući znoj kojega je mrvicu teže skinuti sa sebe. Gdje su proletjele dvadesete? Gdje su se sakrile da ih potražim i zatražim od njih da me više nikada ne napuste…ne smiju mi ovo više nikada učiniti. Moje je žensko srce preslabo za ovakva iskušenja.

Govorim neistinu, da ne kažem laž.

Sasvim se dobro nosim sa ovih dvadeset i devet. Mislim da ih dobro nosim, iako većinu vremena ne znam tko koga ovdje nosi. Ja njih ili one mene. Vrag odnio šalu. Uhvatila sam samu sebe u klopku u kojoj se nikada nisam željela naći. Pa kad ne želiš – evo ti na, reče život sebi u bradu, meni u lice. Prokleti gad. Sad ga cijenim još i više. Nema šta, volim muškarce sa stavom pa tako i ovaj život koji je eto, sasvim namjerno muškoga roda, pa me bacio na koljena svojom lukavošću i pronicljivošću. I dan danas mu se divim.

Divim se danas, a naročito sada kada prevrtim onaj stari (barem nije crno-bijeli film) u glavi i pregledam sve epizode iz svog, neskromno ću reći turbulentnog  života. Koliko muka, koliko strepnji, požuda i ljubavi. Upravo toliko i lutanja, traženja, osuda i predrasuda, zadovoljstava…dvadesete…eh… A život samo jedan. Moj. Poklonjen s cijenom koja raste kako raste moje unutarnje zadovoljstvo.

Sa životom u dvasesetima biti na TI? No way. Ne priliči mi. Nešto sasvim strano i nemoguće. Rijetki uspijevaju u tome. Nisam toliko rijetka. Zadržala sam rijetkost za gospođu Ljubav. Dvadesete su ipak rezervirane za gospođu VI koju htjeli ili ne htjeli morate slušati. Ona zna bolje. Ona ima više iskustva. Pomoći će vam. Stara zna znanje. Ne libite se poslušati je.

Život ne biramo mi, on odabere nas.

Eh što volim ovaj svoj srcu mi drag, duši mi drag, tijelu mi drag dvadesetdevetogodišnji život. :)  Moje mi srce to odlučno tvrdi posljednjih nekoliko mjeseci, točnije ovo vrijeme koje sam posvetila samo sebi i svojoj najvećoj ljubavi – pisanju.

Život me nikada nije pretjerano mazio, ipak oduvijek sam ga voljela kao i čokoladu. Znala sam da je zdravija ona sa više kakaa, bez šećera ali ja sam se svjesno trovala najslađom od sviju. Griješila sam i isprobavala sve okuse i mirise, mazala se čokoladom po licu i tijelu, namakala se i uživala u njoj svim svojim osjetilima. Krala sam je ako bi mi je zabranili, otimala ako sam mislila da je zaslužujem, poklanjala onda kada mi bi to trebalo. S torbom punom čokolade nijedan život ne bi bio gorak. Ali ipak jest – ponekad.

Pa ruku na srce, ili u džep probala sam i one najgorčije od sviju, od kojih ti se usta skupe poput iscijeđenog limuna, čak sam nabasala i na pokvarene čokolade, iako sam mislila da takvo što ne postoji…. postoji vjerujte mi.

Shvatih naposljetku da su moje dvadesete, da je moj život kao onaj ‘čokoladni souflle’… što je čokolada izvana tvrđa, nougat iznutra je podatniji.

Kako očekivano za život.

O životu svi mogu reći što misle jer ga svi imaju. Barem neka pravednost na ovome svijetu.

Lako je pisati kad ti je život inspiracija, još lakše kad je i motivacija. Jako je lijepo pisati kad ti smeđe oči jesu život, jedini kojeg živiš i želiš živjeti. Oči boje čokolade u kojoj toliko uživam.

Kad ga imaš, znaš da je jedini pravi. Jer je tvoj. Kad se za njega  boriš onda znaš da vrijedi boriti se.

I borio se za njega ili ga imao, uza sve ‘ups and downs’… jednostavno znaš da je oduvijek sve vodilo tome da bude baš tako kako  jest, dobro i loše, u neraspletivom klupku nevjerojatnog i neobjašnjivog – života.

C’est la vie…

 

10155163_10203140552330231_1243272830194207138_n

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page