Dabogda sve bile debele al’ sretne!

6a0120a7af6519970b014e600d07aa970c

Postoji nešto prokleto u nama ljudima. Postoji neka bolesna želja da izađemo iz sebe, iz onoga što jesmo i postanemo ono što nismo, za one koji nisu bitni. Do kada? I ono bitnije, zašto pobogu?

Kad sam počela pisati ovaj tekst sjetila sam se da sam na ovu temu već pisala. Dvije godine kasnije i dalje me drži isti revolt prema svijetu koji u tom prokletstvu i dalje sočno uživa. U ove dvije godine nagledala sam se svega. Ljepote zbog ljubavi, ljubavi zbog ljepote. Ako me razumijete. Kažu da su svinje nezasitne životinje i da se ne daju ničim zasititi. Poznajem toliko nezasitih ljudi da bi svinjac bio čista sprdnja ukoliko bi tamo završili.

Koliko košta prokletstvo? Koliko smo daleko spremni ići za ljepotu? (postoji jedna knjiga, zove se  ‘Ne postoji mjesto koje se zove predaleko‘…pametnom dosta. ) Kad smo već kod ljepote, ajde da vam ispričam jednu istinitu priču. Moju. Na kraju priče shvatit ćete šta sam željela reći.

Znate, ja sam oduvijek bila mršavica. Još u osnovnoj školi djeca su me zezala kako sam mršava, nemam ‘sise i guzicu’. To su one bezazlene dječje spike koje graniče s glupošću. Meni to tada nije bilo glupo. Lagala bih kad bih rekla da jest. Sve je na meni doslovno visjelo, kao na vješalici. U osnovnoj sam se školi oblačila neugledno, nisam se šminkala niti bi mi roditelji takvo što uopće i dopustili. Kao mala trenirala sam balet, imala sam sve fizičke predispozicije za buduću uspješnu balerinu ali nešto mi je nedostajalo. Disciplina. Dijete poput mene svake se godine upisivalo na drugi sport i drugu aktivnost. Bila sam znatiželjna i nestrpljiva. Mana većine ljudi. Voljela sam sport. Bilo kakav. Igrala sam nogomet s dečkima, u graničaru sam rasturala, a na tjelesnom sam imala same petice. Neki zalutali muški gen činilo se. Osim sporta ono što sam doslovno obožavala bile su knjige. No o tome sam šutjela. Nije bilo nimalo privlačno. S godinama sam se, Bogu hvala ‘poženstvenila‘, no ipak ne u tolikoj mjeri da bih na sebe stavila minicu, štikle i smokey eyes. To je bilo rezervirano za one privlačne, sexy cure.

Adolescencija. Bila je to srednja škola. Teško razdoblje mog života. I dalje sam bila mršavija od prosjeka. Trenirala sam ples i to je dodatno pridonijelo mom mišićavom izgledu. Grudi, ni na vidiku. O dečkima nisam ni pomišljala. Koji bi ‘normalan’ dečko bio samnom? Za šta će me uloviti? Znala sam reći prijateljici koja je već u šesnaestoj zakoračila u prvu ozbiljnu vezu s dečkom a on s njezinim ‘puna četvorka‘ grudnjakom. Krivila sam svoje starce za to. Zašto sam mršava? Dajte mi nešto da se udebljam i da budem kao sve ostale ‘normalne‘ cure. Majka mi je na to znala reći da je to nemoguće jer mi je takva genetika, naime svi smo doma mršavi, ‘dijete strpljenja, ima vremena, razvit ćeš se!‘.

Da mi je to bila neka utjeha i nije.

Svatko svoje ratove vodi al’ o njima šuti.

I da, mršavost je precijenjena. Danas to znam. Tada bih dala sve samo da budem kao sve druge. Eh, koja zabluda.

Sjećam se debelih cura iz razreda i škole.  Neprestano na dijeti, neprestano u vrtlogu opsesije zvane mršave cure. Njima se nikada nitko nije smijao.

One su bile debele. Debelim ljudima se ne smijemo zar ne? Njih žalimo.

Debeli ljudi teško shvaćaju mršave ljude. Oni misle da su ovi savršeni a ne znaju da su to iste litice, iste borbe.

Svijet nas uvijek razdvaja na ove i one. Lijepe i ružne, debele i mršave.

Ja nikada nisam voljela razdvajanja. Zato sam valjda i prečesto bila sama, otuđena od golemog društva.

Neshvaćena. Vječito crna ovca.

Godine su prolazile. Shvatila sam da i nije najveći bed na svijetu biti – mršav. Moje je tijelo moj dom, moram ga voljeti, znala sam si reći svaki puta kada bih tražila svoje noge i guzu u trapericama. Ljudi su bolesni, siromašni, nezaposleni, žive na granici ljudske egzistencije, u stotinu su problema, zašto bih ja od jedne tako banalne stvarila radila toliki bauk. Uostalom tolike žene svijeta bi dale sve da budu mršave. Pa čemu onda moja ‘borba’?

Borbe postoje u našim glavama. Tek ih mi uvodimo u ring. Ja sam svoje borbe neprestano zalijevala, one su rasle.

Onog trenutka kad sam se prestala boriti pobijedila sam. Rane dvadesete učinile su svoje. I dalje vitka osjećala sam se dobro u svojoj koži. Traperice su se popunile i sve je bilo, kako se ono kaže, ‘na svom mjestu‘. Muškarci su me zamjećivali i više nego sam to željela. Trenirala sam, jela što sam htjela i kada sam htjela. Ukratko, bila sam zdrava i puna energije, nije li to najbitnije?

No ipak, i dalje sam s vremena na vrijeme osjećala neželjene poglede na sebi. Neke osobe bi mi otvoreno znale reći  ‘Ajme kako si mršava, pa jel ti šta jedeš?’  Udarac u srce. U moje ja iznutra koje se često kosilo s onim ja izvana. To su najčešće govorile neke poznanice, ‘normalne‘ žene, od društva prihvaćene, i to one koje su konstantno bile na dijeti, koje nikada ne bih vidjela da jedu, u ruci bi im neprestano bila cigareta, a bez tri kave dnevno ne bi funkcionirale. A ja, u takvim trenucima znala sam se uloviti kako se pravdam…’naravno da jedem, samo mi se ništa ne lovi, genetika mi je takva...’ Ne znam zašto sam to činila. Zašto su mi TADA mišljenja drugih ljudi toliko značila? Stvarno neznam.

Ali,  sada znam. Eeeee, dobro znam.

Danas je naravno posve drugačija priča. Nekoliko tjedana prije tridesetog rođendana otvoreno i ponosno kažem.

Ja volim svoje tijelo.

Nizašto ne bih htjela imati guzicu poput onih reality zvijezda, mislim da mi ne bi stajala. Ugodno mi je u mojoj vitkoj koži i ono što smatram svojom vrlinom je to da niti jedan odjevni predmet na meni ne izgleda vulgarno. Jedem što i koliko hoću. Treniram. Imam Maxa (labrador) koji mi troši sve kalorije. Zahvalna sam starcima zbog gena koje sam naslijedila. Alkohol ne podnosim. Kile ne gubim, a radujem se svakoj ‘kilici‘. Nekome sam mršava, nekome taman. To je tako i o ukusima se ne raspravlja.

Svi imamo predrasude i neke naučene ideje o tome što je lijepo, a šta ne.

Egocentrični smo i skloni osuđivati sve ono što se ne uklapa u naš sistem vrijednosti. Na ljepotu smo posebno osjetljivi. A naročito onda kada se trudimo da sakrijemo svoje komplekse. Tada mogućnost da ispljujemo nekog tko nije nalik nama naprosto liječi rane.

U mom sistemu vrijednosti jedino je zloća neoprostiva a sve što je iznjedrila majka priroda ima svoju ljepotu.

Koliko sam zloće osjetila…

Prema tome, bila osoba mršava ili debela, lijepa ili ružna tko ste vi da budete njegov arbitar? Nikada ne znate koja je priča iza te osobe.

2012_07_beauty-is-just-skin-deep-442870-475-316_large

Žene!!!

Ne budite kao ova banana na slici.

Savršene izvana, trule iznutra. 

Ne budite zločeste jedne prema drugima! 

Kad tad će vam se vratiti kao bumerang. I vjerujte mi boljet će. Jako. 

Naučite voljeti različitost!

Dužne smo voljeti i prihvaćati sebe.

Onakve kakve jesmo i kakve želimo biti.

Ali i druge isto tako. 

Ljepota je stanje uma.

Veličina je samo broj. 

Jebeš savršeni omot izvana ako je iznutra pokvareno. 

Mršave, debele, visoke, niske, s malim ili velikim grudima, …koga briga?!

Laskajte jedna drugoj!

Podupirite se i podržavajte!

Ne zavidite! To je tako prozirno.

Ne budite nezahvalne i malodušne!

Ne mijenjajte se zbog nikoga a najmanje zbog muškarca, ako je pravi voljet će vas onakvu kakva jeste. 

Uživajte  u životu s onime što vam je Bog dao!

A vi muškarci!!! 

Volite svoje žene. Prigrlite njihove mane.

To pokazuje  da ste pravi, a ne slučajni odabir.

Tepajte im i laskajte. 

Mi žene naprosto obožavamo kad nam date neočekivani kompliment.

Ne tražite lutku iz izloga.

Ne zahijevajte fizičke korekcije, smanjivanja i povećavanja.

A naročito to ne činite u ime ljubavi.

Ljubav nema veze za odrazom u ogledalu. Ona se ogleda u srcu u duši osobe koja gleda.

Eto. Vjerovatno većina nas nisu manekenke. Nismo glumice, ni glamurozne, ni bogate ni slavne. I baš je super što nismo.

Ne moramo biti mršave da bismo voljele sebe, osjećale se dobro u svojoj koži i bile zadovoljne svojim životom.

Imam prijateljice koje su petnaestak kg deblje od mene. Meni su te žene prekrasne iako mi idu na živce stalnim pričama o dijetama i vragovima.

Neke od njih su rodile i sada se opterećuju viškom kilograma. Ja si mislim. Bože, one su rodile. I izgledaju sjajno!

U svojim smo očima uvijek manje lijepi, manje privlačni…

Istina, kroz život koračamo upravo kroz svoje tijelo ali nije li ljepota u tome da svi koračamo jedinstveni, različiti, autentični?

Zar ne bi bilo strašno da smo svi savršeni klonovi?

A za vas koji još uvijek mislite da je ona tamo mršava, visoka, bogata manekenka sretna- stanite.

Pogledajte ovaj video i onda odgovorite.

Ništa nije onako kako se čini na prvi pogled. A mi smo ljudi takvi da prečesto ostanemo baš na tom prvom pogledu…

Kako tužno :(

Do nove priče!

Volite se, papajte, živite punim plućima! Vaša Ingrid :)

 

 

 

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page