Džabe ti faktor x, ako nisi faktor čovjek!

19.

Oduvijek sam bila zagovornica potoni-ili-plivaj škole.

Uvijek sam bila za to da ljudi dokle god žive plivaju, a ne da leže u blatnome mulju, prepušteni svijetu na milost i nemilost. Ipak, (kada se radi o plivanju) nikada nisam ni pomislila da plivam dok netko drugi ispod mene tone. Postoje načini da se pliva, a da se druge ne uguši. Mnogi plivaju gušeći druge. Čak i toliki, da je to postalo i svojevrsni trend. A plivati danas, uzvodno, u struji 21. stoljeća najrjeđi je mogući faktor i najveći talent kojeg možemo posjedovati. Uvijek će postojati netko tko će našu glavu željeti vidjeti dole – ispod vode. A disati ispod, usprkos guranju u mulj…. E to treba znati.

Danas ne znamo mnogo, iako nam je svo znanje svijeta na pladnju. No, ono što znamo je da više od ičega želimo biti poznati. Slavni. Namjerno neću reći cijenjeni jer cijenjenost/vrijednost nema puno veze s cijenom. Više s nečim što novac ne može kupiti. op. jel postoji igdje još koja budala koja hoće biti baš to? Cijenjena?

Želimo da se za nama okreću, da nam se dive.

To je u ljudskoj prirodi, ma u svačijoj prirodi. I mojoj, i tvojoj.

Čitam njezin posljednji intervju, čitam između redova, jer to između otkriva sve…. ‘Oduvijek sam znala da ću biti poznata i slavna. Priznajem, oduvijek sam to željela. ‘ Žena. M.

Ona. Netko koga sam oduvijek gledala sa s dozom strahopoštovanja, dozom respecta, jer takvima se, priznali ili ne divimo iz daljine. Govore mnogi, govore uvijek kada uspiješ, to je žena s faktorom x. Uspjeh joj je bio (jel se to tako kaže?) zapisan u zvijezdama. Samo je bilo pitanje vremena. Onoga dana kada sam upoznala spomenutu ženu M. potvrdila sam svoju tezu.

Nije svaki faktor x, faktor dobitka. Trebalo bi biti faktor čovjek, prije svega drugoga.

Našle smo se u istoj prostoriji. Vidiš kako život slaže kocke. A da te ni ne pita. Upoznale, nekoliko mjeseci nakon pročitanog intervjua. Za istim stolom, u istom društvu. Povezao nas je jedan projekt (nazvat ću to tako) i neka poznanstva. Zapravo, jedva sam dočekala da je upoznam. Pomislila sam. Mogla bih je intervjuirati za svoj blog. Popričati s njom, dobiti koji savjet.

Yeap. Lijepo sam ja to zamislila. Onako kako najbolje znam. Stvarnost je izgledala nešto drugačije.

Žena. M. je došla, sjela za stol. Dakako, kasnila je. Mobitel joj nije napuštao ruku, a velike crne naočale oči. Iskreno, itekako me nerviralo to što je došla, sjela za stol, noseći naočale i neprestano tipkajući po mobitelu. Činilo mi se vrlo neljubazno, bahato. Nisam to tako zamislila. Nikome nije pružila ruku. Lažem, jest. Prvoj ženi na kraju stola. Njih su dvije uglavnom komunicirale vrlo tiho i same ne obazirući se na nas ostale. Gledala sam je. Baš onako kako se gledaju poznate face kada uđu u neku prostoriju. Jesam li bila suptilna? Ne znam. Mislim da nisam. Pozdravila me klimajući glavom. Klimnula sam i ja njoj. Bože, žena mi je (samo!) klimnula a ja sam zamislila kako joj pružam svoju ruku, predstavljam se, pričam s njom…(mislim, možda je čula za mene, ali upoznale se nismo…)

Društvo za stolom se ubrzo prorijedilo. Ostalo nas je par. Taman toliko da se pobliže upoznamo. Ili raspoznamo. Nekada u silnim lutanjima zaboravim koliko godina imam. Koliko sam toga već napravila. I koliko je glupo dokazivati se nekome kome je to nevidljivo. Gledam je. Žrtve u takvim scenama uvijek postoje. Gledam konobara. Slušam njezin piskutavi glas. Slušamo njihovu prepirku. Zapravo njezinu. Mladi muškarac stoji uvučenog lica, s knedlom u grlu. Hladan i opipljivo prestrašen. I sve to zbog jebene vode iz špine…

Zar je ona faktor x pomišljam, napuštajući stol zahvaljujući se svima prisutnima. Svima, osim njoj. A valjda jest, u ovome svijetu, svijetu kojem ja ne želim pripadati.

Neki su rođeni samo zato da se šepure uokolo. Često bez ikakvog pokrića.

Ne. Ne razumijem površno razmišljanje.Odbijanje da se postavljaju pitanja. Ne razumijem buku i kič. Neljubaznost i samodopadnost. Ne razumijem zašto me netko, tko god on bio, ima potrebu gledati s visoka. Ne razumijem afektiranje i glumatanje. Život u sjeni lažnog imidža. Ne razumijem zašto tako olako prihvaćamo sve i svašta. Zašto suludo pratimo trendove za koje ne znamo jesu ili za naš život bitni ili nebitni. A uglavnom su nebitni. Ne razumijem zašto se palimo na zabavu, a bježimo od tišine. I zašto težimo stvarima koje će samo na čas utažiti naša nezasitna nepca taštine. Ne razumijem zašto idemo za masom, a sve zato jer su sjajne mase privlačnije nego mračne samoće. Ne razumijem zašto bježimo od jednostavnosti, poniznosti i skromnosti. Zašto se kitimo tuđim perjem i fasadama. Ne razumijem puno toga. Ali bez iznimke. Najviše od svega ne razumijem one koji bezrižno plivaju, dok drugi ispod njih tonu…
 
Pomišljam ulazeći u stan skidajući ruž papirnatom maramicom.

Bože, nadam se da je ženi M. danas bio samo loš dan i da inače nije tako nedodirljiva i hladna. I nadam se da konobar nije dobio otkaz. Želim vjerovati u to da ona ima taj faktor x, ono nešto zbog kojeg ne treba odustati, kojem se treba diviti, na čemu treba učiti. Inače, čemu taj jebeni faktor x?

Džabe nam sve bijesne cifre. Svi aplauzi. Svi s izlaskom mjeseca vodimo istu bitku. Kako leći u topao krevet. S voljenim bićem. Tada ti svi faktori x padaju u vodu. Ne težim faktoru slave. Težim faktoru x koji donosi ljubav u moj život. I tome da se ljudi osjećaju dobro kraj mene. I da ne izgaram od želje za divljenjem mase, sve dok me grli dodir, njegov, na stražnjoj strani moga vrata koji me navodi da zastanem i okrenem se dok režem mrkve na radnoj plohi u kuhinji…

A faktor x, što mi on uopće znači?

Zahvaliti se konobaru kada ti donese naručeno – to za mene znači faktor x.

Pomoći gospođi u dućanu dok pokušava utipkati broj na kasi – to za mene znači faktor x.

Nazvati majku, pitati je ‘kako si mama?’ bez ikakvog posebnog povoda – to zna mene znači faktor x.

Slušati prijatelja/icu dok ti otvara svoju dušu, al’ stvarno slušati – to za mene znači faktor x.

Ne biti zavidan drugima na njihovu uspjehu, već učiti od njih – to za mene znači faktor x.

Ne ogovarati one koje ne volimo, već ih poštovani onakve kakvi jesu, čak i ako nisu po našem guštu – to za mene znači faktor x.

Stati u obranu i pomoći onima koji se ne mogu braniti – stariji ljudi, životinje i djeca – to za mene znači faktor x.

Odgovoriti na poruku, na mail, u pristojnom vremenu, a ne pet dana nakon – to za mene znači faktor x.

Zahvaliti se, pozdraviti i reći oprosti ako je potrebno – to za mene znači faktor x.

Ne kasniti na dogovoreni sastanak, nikada i nikome (jer tolika faca ipak nisi, a i da jesi… kreni ranije) poštuj tuđe vrijeme – to za mene znači fakor x.

I na kraju.

Biti čovjek.

Biti svjestan da smo svi samo ljudi i da se zemljina kugla ne vrti oko nikoga od nas – to za mene znači faktor x.

Neki se rode s faktorom čovjek, a neki o tom faktoru mogu samo sanjati.

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • Anahoreta Ambiverta

    Poštovana Ingrid, pratim Vas tek od prije nekoliko dana. Malo je reći da sam oduševljena. A Vašu knjigu moram imati na polici. Ne sumnjam da ću uživati čitajući. Unaprijed se radujem Vašim narednim tekstovima. Srdačan pozdrav. :)