e moj Đole, koliki te vole …

Ne sjećam se kada sam prvi put čula za Đoleta, pardon Đorđa Balaševića (da budem kulturna). Valjda bi trebala znati tako bitnu stvar, ali eto ne znam. Znam samo to da je noć bila hladna a ja gladna ljubavi, pa da ne izdam noći koje su se razvlačile jedna za drugom, a izdavši pri tom samo sebe otkrila sam njega. Ili on mene. Zar je bitno ‘ko je koga?

“Još jednu noć si izgurala sama… čehov je zaspao blaženim snom…Ni ne zna da je igrala tama… Pod prozorom…Vetar je vežbao violončelo… čežnjive skale u nedogled…Zora ti brižljivo pipnula čelo… Negde u tebi je goreo led… (princezo javi se…)”Gorjelo je mnogo toga, pitam se, dal’ bi pregorjelo da nije bilo uspavanke za djevojčicu poput mene…

Đole je od toga dana, točnije noći postao produžena ruka moje ljubavi. Ukoliko je to zaboravila učiniti ona, u pomoć bi priskočila nevidljiva Đoletova ruka i sve bi bilo u redu. Tih sam dana saznala da on dijeli zagrljaje i sa drugima. Nisam bila ljubomorna. Uvidjela sam da se zagrljaj ne otima za jednoga. Sloboda je podcijenjena. Pomislila sam u razmacima. Dvadesete su opasne. Same po sebi. Izgurala sam ih na svoj način, prečesto tražeći slobodu za taoca iako je kažnjen bio upravo otmičar. Sama sam se otimala od ljubavi, bježala pred njom i predavala joj se ko dijete šaci šarenih bombona. Bez obzira što su me zubi kasnije boljeli do smrti sve se lakše trošilo uz Đoleta. I pare, i dani, i ljubavi. Naposljetku, živit se moralo pa kako je ko’ čeznuo. Netko za slobodom, netko za parama. Ja uvijek i jedino za životom u ljubavi.

E moj Đole koliki te vole. ♥

Neka neka. Malo je više ljubavi na Balkanu uvijek nedostajalo. Da smo se barem znali izboriti za to ‘više’ ne bih nam sada i trunka od ‘manje‘ bila dovoljna za život. Al svatko bira svoje. Nisam od onih koji vole često i malo. Ja volim misliti da volim rijetko i puno. Onako za zauvijek. Vidiš, saznala sam da ti je osnovna ambicija u srednjoj školi bila da postaneš nogometaš. Dobro je što ti se to nije ostvarilo. Nije da sam držala palčeve za tvoj poraz ali vidiš kako sudbina gura svoje prste tamo gdje zna što treba učiniti… I da znaš, ne tvrdoglavim se više. Dobro znam da se neke “pobjede ne dobijaju na juriš”… Sada me šora neko strpljenje. Sve je slađeg okusa kada se malo stane i sačeka. Za ljubav ti ne mogu priznati da sam takva. I dalje bi sve i odmah. Srećom, Onaj Gore me imao u planu i stavio me na listu za sreću… ne, ne osvajam sretne srećke, ali ti ionako znaš da se sreća ne mjeri u brojkama.

Đorđe Balašević jedan je od mojih najvećih inspiracija koje me prate kroz život. Nikada nisam bila luda za Đoletom, smatrala sam da ludost brzo izgori, radije sam ga trošila polako i pažljivo. Njegove sam pjesme doživljavala i još uvijek to činim kako male kazališne predstave u kojima mogu zaigrati kada god to poželim. Bez proba, dosadnih ponavljanja, treme i nervoze. U tome je njegova ljepota. Knjige su pak priča za sebe. Dugometražni filmovi, tamo gdje ti biraš tko je i zašto glavni glumac.

‘Dodir svile’ ‘Život ide dalje’ ‘Jedan od onih života’ ‘Tri posletarna druga’

Vlakovi misli…

Iz Đoletovih knjiga ne vadim poante, ne bilježim pročitamo, ne podrctavam i ne pamtim. Ne želim se zasititi crno bijelih redaka. Zapravo, Đole mi često dođe kao terapija, odmor od sive svakodnevice, bijeg u izmišljeni svijet u kojemu isto tako postoje idioti i mnoge banalnosti ali ti idioti nekako čini mi se koračaju prema naprijed, ne stoje i ne zure u prazno poput onih drvenih konjića. Poput ovih idiota u stvarnom svijetu. No netko voli idiote, pa tko sam ja da im išta branim. Svijet prepoznaje stotinu lica a ja samo njegovo. p.s. I idioti vole zagrljaj. No istina je ta da danas više nemam vremena da propuštam baš svakog idiota kroz vagon svog života… Vrijeme je za ove druge.

Do putovanja dragi moji… uz Đoletove misli dadako…♥

10383786_811329898879076_2559686063233112453_o

10457687_811328168879249_1627472247266193096_o

10265434_808124415866291_9024316679516492984_o

lutak

smešakočikučkin sinobičanuspavankaeasy

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page