Emocije kao kamen (s)poticanja

1240069_10201500343166027_1140392758_n

 Recite mi, kako vi kulirate svoje emocije? Okrivljavate li za svoj emotivni vrtlog vrijeme, partnera, stanje na računu ili najmanje moguće – sebe?

Možda je ovo (ne vidi mu se kraj) sivilo krivo za sve? Ili nije?

Okupana kišom. Mokra do kože. Kratkotrajna, ali očito dovoljno duga šetnja sa mojim najdražim stvorenjem na svijetu Maxom urodila je plodom. Navela me da se ponovno osjećam kao dijete. I da se zapitam zašto sam prije samo 40-tak minuta bila toliko ljuta i neraspoložena? Zašto sam si dopustila osjećati tako?

Ponovno sam se zatekla u poplavi svojih emocija.

Postoji takav dan. Kada te emocije napadnu sa svih strana, kao u onoj reklami za kašalj kada ona sluzava zvijer puže našim tijelima. Dan kada nam se baš ništa ne da, bezvoljni smo i letargični.

To je kada od jutra vlada neko neopisivno bunilo. Bez obzira na vrijeme, u našim mislima vlada nevrijeme i ne postoji taj meteorolog koji će popraviti našu mentalnu prognozu.

Dan kada se dignemo ne na lijevu, već na D nogu. Kako izvana tako i iznutra. I onda nekim nepisanim pravilom cijeli dan izgleda baš tako. Nikako.

Sve nam ide na živce, do podne mrzimo sebe a od podne cijeli svijet. Pogled u ogledalo još je jedna prepreka. Bezbroj mana i nesavršnosti ko čudom izbija iz te staklene površine i samo čekamo da se maknemo od tog strašnog neprijatelje svake ‘ne obraćaj mi se sada’ žene.

Vrijeme je za poći na posao. Ali da, ja nemam posao. Barem ne onaj od 8-16. Znači, nemam kamo poći. Ostajem u ovoj jazbini čekajući neki bolji dan. Nemam ni para, onoliko koliko bih htjela imati.

…Što se događa?

Vođena nekom čudnom silom ustajem i sjedam za kompjuter… počinjem pisati… osjećam se bolje. I bolje. Pomislih, tu mi je mjesto. To sam ja.

U životu svakoga od nas postoji onaj ozloglašeni Dan D. Zove li se tako jer nas ulovi nekakva manična Depresija ili zato jer smo Down? Po čemu god da je dobio ime najradije bi ga ako je ikako moguće zaobišli ili preskočili.

Ali kako?

Ne bi vjerovali ali za Dan D. jedini krivac su – EMOCIJE.

Svi znamo što su emocije i ne mora vam to nitko posebno objašnjavati,a najmanje ja.

O njima ne govorimo, otvoreno i jasno. Govorimo o poslu, svakodnevnim obvezama, financijskim problemima, djeci, odnosima. Ali o emocijama, a-a.

Čudno, s obzirom na to da se u životu sve nekako svodi na emocije.

Sve što želimo dobiti ili ostvariti sebi ili za svoje najbliže želimo to jer mislimo da ćemo se time bolje osjećati. I tako doista i jest.

Želimo razne stvari. Novac, prijatelje, partnera, sve to,  jer smo duboko uvjereni da ćemo se osjećati bolje kada ih budemo imali. Iako nam sve to uistinu i donosi bolje osjećaje i emocije, isto tako donosi i gorke osjećaje i emocije, jer nije uvijek sve onako kako mi to želimo.

Naš jedini i stvarni cilj su – željene emocije!

A do cilja treba putovati, zar ne? Često nepreglednim terenom na kojem ko iz mraka izranja tvrdo kamenje i odbija nam se o glavu. I kada se odbije – boli.

Zašto emocije doživljamo kao kamen spoticanja? Zašto im se tako silovito opiremo?

Pa emocije su divna stvar.

Postoje u svima nama ali nekim čudom u svakome od nas su drugačije postavljene.

Emocije imaju neka svoja nepisana pravila. I zakone.

Emocije imaju čarobnu moć.

Ne bježite od čarolije.

“‘Drago srce, bavi se samo svojim poslom,pumpaj tu krv, mani se emocija”. Zaboravite to!

Njegujte svoje emocije kao što njegujete svoje tijelo. Divite im se i ne zapostavljajte ih.

Ne dopustite da vam emocije budu kamen spoticanja,već – kamen poticanja!

logo3

 

*Ukoliko ste zainteresirani za kupnju knjige ‘J..e li vas ego?’ obaviještavam vas da je u tijeku promotivna akcija.

Sve informacije i narudžbe na  fb page:

https://www.facebook.com/ingriddivkovic?ref_type=bookmark

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • Andrea Andrea

    tako je ..nikad ne dopustiti da emocije tj. ono sta osjećamo počne vladati nama.. već učiniti da Mi vladamo svojim emocijama u svakom trenutku.Koliko znam iz vlastitog iskustva taj mir i spokoj se postiže svjesnošću i mišlju, nakon cega slijede akcije tj. djela. What we think-we become. :)

    • Upravo tako draga Andrea. Što mislimo to i postajemo. No za to je potrebno puno rada na sebi, to je posao od 0-24. No nije svako od nas u stanju raditi prekovremeno…lijepi pozdrav