Flowershop by Brankica Stanić – Sakura

aaa

Sakura – trešnjin cvijet

Sakura je nježan cvijet kratkoga vijeka i kao takav najbolje predstavlja prolaznost i kratkotrajnost života.

Stablo trešnje unutar jedne godine četrdeset i devet tjedana živi i raste bez uočljivih promjena, da bi početkom proljeća, u samo tri tjedna, pokazalo svu svoju raskoš, očaralo svojim procvalim krošnjama. Sakura ne mari koliko kratko će ta ljepota trajati. Daje sve od sebe da svojim laticama bijele, nježno ružičaste, žute, nježno zelenkaste i svijetlocrvene unese u proljetni zrak dah proljeća.

Činimo li to i mi?

Život je kratak, prekratak, a tako mnogo vremena trošimo uzalud. Umjesto da u svom kratkom vijeku blistamo u punom sjaju često smo odveć lijeni, odveć samouvjerni u prividu nedodirljivosti kojeg smo pažljivo ispleli, pa nadobudno koračamo kroz život govoreći si ima vremena, sutra ću. Vrijeme ne čeka nikoga pa neće ni vas. Dok trepnete okom, usmjerilo je reflektore na neke nove nade.

Ako ste iz generacije osamdesetih poput mene, koliko puta ste pomislili na spomen devedestih kao na period od prije nekih deset godina? Nekad davno na spomen svog godišta rođenja znali su vam reći: ah ti si još tako mlad/mlada, cijeli svijet je pred tobom, dok ste i sami one iz sedamdesetih smatrali odveć ozbiljnima, drugčijima, starijima, dok budete u njihovim godinama vi ćete već biti netko i nešto…

11006058_10204821465149177_1098357822_n

Devedesete su otpočele svoj tijek prije 25 godina, na spomen vašeg rođenja vam više ništa ne govore, to su preuzele mlađe generacije, kao što ste vi preuzeli stigmu koju su prije vas imali oni iz sedamdesetih.

Koliko ste zadovoljni učinjenim, a koliko vremena potrošili uzalud misleći da dvadesete traju vječno? Da se razumijemo nisu tridesete smak svijeta, dapače, no za neke ćete stvari sigurno pomisliti; a gdje sam bila/bio do sad? Zašto sam trošila/trošio vrijeme kao da su maramice za jednokratnu upotrebu?

Da vam ispričam priču o jednoj Petri…

Vrtila je pramen svoje kose oko prsta i trudila se pratiti njegove riječi. Jeli upravo rekao da odlazi, da mu je dosta? Nje, njene apatije, njenog neshvaćanja? Možda je zaista bila glupa, možda joj je zaista nedostajao u glavi određeni dio odgovoran za suosjećanje s tuđim problemima, ali kako god okrenula činilo joj se da je on jednostavno sebičan. Svejedno nije htjela da ode. Plašila se samoće, ostajanja same u  četiri zida. Plašila se svojih misli, svojih negativnih i mračnih misli.On nije prestajao vikati, no koliko god se trudila nije ga uspjela čuti. Kao u njemom filmu, njegovo ljutito koračanje i energično gestikuliranje rukama vladali su scenom. Otvarao je usta, riječi su izlazile ali nisu stizale do njenog mozga. Možda je opet bježala, jednostavno odbijala čuti ono što joj nije odgovaralo ali tog se trena bacila na koljena i preklinjala. Preklinjala ga da joj oprosti iako nije znala što joj treba biti oprošteno. Preklinjala ga da ostane iako je znala da ljubav koju osjeća nije dostatna. Preklinjala ga da je voli iako ni ona samu sebe nije znala da voli. Svoju depresiju, letargičnost. Želju da ne pripada ovome svijetu.

Odgurnuo ju je grubo od sebe i odmarširao iz prostorije. Pratila ga je pogledom, klečeći na podu i kopnila. Smanjivala se postajući tako sitnijom od zrnca prašine dok je bol u njoj rasla. I nije znala što je više rastužuje njegov odlazak ili ona sama. Potrčala je za njim, ali bilo je kasno. Njegov automobil odlazio je sa prilaza. Naslonila se na dovratak, ćuteći hladnoću, kapljice kiše koje su padale po njenim bosim nogama.

Lica bijelog poput krede stajala je na ulaznim vratima i buljila. Buljila u ostatke svoga života. Zapravo u ostatke svoga prijašnjeg života. Nije kraj. Nije gotovo. Ne može biti. Prijašnji život, da. Sada okreće novu stranicu. Novi list, novi život. To ne može biti sve…  – mislila je – ne može… inače si može odmah prosuti mozak, inače se ne isplati živjeti. Nada je jedino što joj je preostalo. Pa makar prošle godine i godine nadanja, a rješenja bila nedohvatljiva…pa makar i tada. Nadat će se. Da. Nada. Udahnula je duboko i pustila da je obavije ta nova spoznaja. Nada. Vratila se natrag u kuću vukući noge jednu za drugom kao da su od olova. Kućni ogrtač vukao se za njom po podu, prljav na rubovima od kiše koja je vani ljevala kao iz kabla. Osjećala je hladnoću, tjelo joj je drhtalo, šake gotovo ukočile. Spustila se na kauč, privukla noge k sebi i naslonila glavu na njih. Unatoč upravo rođenoj nadi, želja za smrću je nije napustila. Još uvijek je vrebala iz prikrajka, čekala pogodan trenutak da napadne. Sklopila je oči i utonula u meke jastuke. Osjećala je snažnu iscrpljenost. Pričekat će do sutra – pomislila je – i nada i smrt… možda sutra ne bude tako teško vjerovati u život, tako teško nadati se. Možda sutra bude vjerovala da ima smisla živjeti, da maločas rođenoj nadi treba pustiti da se rasplamsa, a ne ugušiti je u novoj rijeci suza, novoj navali boli koja je izjeda iznutra. Sutra. O tome će razmišljati sutra… Sada će utonuti u san vjerujući da je sve djelo sudbine, da nije imala ni izbora ni prava glasa. Sutra će preuzeti odgovornost, sutra će postati snažna i preporođena. Voljet će sebe i svoj život. Unijet će promjene i biti ustrajna…

Je li to čula zvuk motora? Skočila se s kauča i potrčala prema vratima. Lokvica koju je stvorila voda kapajući sa njenog mokrog ogrtača bila je dostatna. Poskliznula se i pala. Njegov vrisak prolomio se kućom upravo kad je njena glava dotakla oštri rub staklenog stolića za kavu. Nestala je želja za smrću, nestala je nada, nestala je vjera u bolji život, vjera u promjene od sutra. Ostalo je samo njeno mrtvo i beživotno tijelo. Ostalo je sada…

Koliko je Petri među nama? Koliko nas poput nje kroči kroz život trošeći ga na negativne emocije, odgađajući ljubav prema sebi samima?

Gurajući je od sebe kao napasnog prosjaka koji želi djelić naše pažnje? Nesvjesni prolaznosti života, njegovog kraja koji nas ne mora nužno dočekati sa sjedim vlasima, pogrbljenim leđima i hrpom unučića koji nas uveseljavaju svojim nestašlucima. Ili može, a sve što ćemo osjećati pod starim bolnim kostima bit će žaljenje. Za propuštenim prilikama, za vremenima kad smo mogli sve, a nismo gotovo ništa. Kad smo umjesto da volimo i cijenimo sebe previše voljeli i cijenili druge. Obično one koji to jako malo zaslužuju. Jer oni koji zaslužuju neće nikad gasiti vaš sjaj.

Vrijeme je odveć dragocjeno da bi ga tretirali kao izvor koji ne može presušiti. Naši životi odveć kratki za tako nam omiljenu uzrečicu; sutra ću…

Nije život javni prijevoz da trpi švercanje. Vozi se ili siđi. Daj sve od sebe ili nemoj dati ništa.

Bi li se divili ljepoti trešnjina cvijeta da su joj krošnje polovične? Malo zrele, malo zelene, tu i tamo opale ili ni počele cvijetati? Ne bi. Isto je i s ljudima. Budi ili nemoj biti. Sve između su samo isprike.

logo3

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • Oh, Ingrid :) Tako stvarno! No, pomalo radeći na sebi nakon što su prošle “vječne” dvadesete (sad sam na 34 :) ) …shvatih da je stvarno i oprostivo. Nismo znali. Ni oni prije nas nisu znali. Mi sada ponešto znamo – divno je vidjeti kako netko svaki dan nastoji probiti taj put za sebe (poštovanje na kvadrat za ovo!), očito svjestan da će onima koji dolaze, put, ako ne biti posve oslobođen, bar biti olakšan za nekoliko pokupljenih suhih grana :) Trudim se i ja, nastojim svaki dan…divno je mijenjati se. Znaju oni koji Jesu ;)