Ljiljani su predivno cvijeće, posebice bijeli. Simboli su beskrajne ljepote, sreće, čistoće i besmrtnosti. Tom istom cvijetu dodajte samo malo žute boje i njihovo lice poprima sasvim drugačije obrise. Lice obmane, laži, ljubomore i zavisti. Baš poput ljudske duše. U stanju je biti tako divna, poremeti nečim njenu harmoniju i ono što ćeš tada ugledati neće biti nimalo primamljivo.
Svi mi ponekad zavidimo. Osjetimo ubod negdje u trbuhu dok neizrealizirani dio nas vrišti: a što je sa mnom?
Neki taj ponekad pretvore u svakodnevnicu. Zavist im dođe kao šalica kave ujutro. Tako potrebna i neophodna za započeti dan. Neki joj dozvole da ih jede iznutra, neke pak potakne na raznorazne zlobne postupke. Rijetki je vide kao priliku za razvoj samog sebe. Jer obično ne zavidimo na svačijem uspjehu, neki od njih nas niti ne okrznu u prolazu, no neki nas doslovno pregaze. I upravo oni govore mnogo o nama samima. Kad god naše najdublje neizrealizirane želje ugledamo ostvarene u tuđim rukama, zavist će nas potapšati po ramenu. Hej tu sam, tvoja vješto zanemarena želja, pogledaj me samo kako blistam u vlasti tek jednog ponešto odvažnijeg srca.
Komfor je uvijek bio ljuti neprijatelj bilo kakvih postignuća…Vrijeme je da odbaciš njegov topli i meki prekrivač, a tuđe uspjehe iskoristiš kao izvor snage. Tu su da ti kažu kako je baš sve moguće.
Od kakvih je točno duša satkana tvoja okolina? Postigni uspjeh u nečemu pa ću ti reći…
Ratnici ili žrtve. Onaj tko razumije tvoju bitku jer zna koliko se ustrajnosti iza nje skrivalo ili onaj tko smatra da je tvoj (nezasluženi ) uspijeh plod isključivo kakve prljave igre, nerijetko one koja se odigrava među plahtama tvoga šefa, suradnika ili bilo koje druge osobe koja je na ovaj ili onaj način sudjelovala u tvom uspijehu.
Tek je šačica ratnika na ovom svijetu. Obično ih prepoznate po miru koji isijavaju oko sebe. Ne drame. Ne kukaju. Nešto što je žrtvama poput mjesta zločina, stalno im se vraćaju.
Ratnik te ohrabruje, potiče, žrtva tjera da sumnjaš u sve.
Ratnik osjeti i djeluje, žrtva promišlja i ciljano udara tamo gdje boli ne bi li ti barem malo podrezala krila. Jer odeš li previsoko, tko će da je hrani? S tvog izvora je tako dugo pila, sve ono vrijeme dok si puzala, spoticala se i padala…Često je kraj tebe bila prerušena u najvjernijeg prijatelja, sjećaš se? Pružala ti ruke, tješila te. Umorna, naslonila bi glavu na njeno rame, tiho jecala, dok bi ona poput najlijepšeg cvijeta rasla. Nekome su tuđe muke najslađa gozba, tuđe radosti najveće patnje. Nek te ne ljute, zamisli samo koliko je oštećena njihova duša.
Sjećam se…znala sam se zavidnim ljudima gotovo pa ispričavati zbog svog uspjeha. Bacali bi svoje otrovne strelice, ljutite poglede, dvosmislene riječi. I što bi ja radila? Osjećala se loše. Dozvoljavala im da me pogode svojim iskompleksiranim i nedorečenim dušama. Nekoć da…I zaista nema bolje škole od života. Naučiš s vremenom svašta, pa i to kako se nositi sa hendikepiranim pojedincima. Amputirani ud uvijek možeš zamijeniti nesalomljivim duhom. Što ćeš sa amputiranom dušom? Ni najzdravije tijelo je ne može zamijeniti.
Nedavno sam napredovala na profesionalnom planu. S obzirom da živim u Dublinu nekih 10 mjeseci, a radim tek zadnja četiri, za mene je to popriličan uspjeh. Ono što mi trenutno Irska pruža ne mogu ni blizu usporediti sa Hrvatskom, pa ipak gdje god da odete ljudi su ljudi. Ima nas svakakvih svagdje. Dobrih i loših, sretnih i nesretnih, zavidnih i nezavidnih.
Neki su se novostima radovali skupa sa mnom, nekima je bilo sasvim svejedno, a nekima je vijest sjela poput mamurluka od lošeg vina. Odzvanjala je u njihovim glavama i izazivala mučninu. Na prvu, kao i uvijek, pomislila sam zašto? Kao da se u ikoga diram, sve što činim je da idem svojim putem. Da li je puno ako tražim jednak tretman zauzvrat? O da, jeste. Jer da bi poštivali tuđi put morate prvo biti zadovoljni svojim. Oduvijek je bilo teško radovati se tuđoj sreći dok je naše vlastito srce natopljeno tugom i dok luta mračnim ulicama nemira.Naše radnje su ogledalo naše duše. Ako smo kvalitetni iznutra, ispoljavat ćemo pozitivne emocije. Ako smo pak nekvalitetni, tek ruševina koja nestrpljivo čeka da joj netko posveti pažnju, sve što šaljemo prema vani su protesti naše vlastite zanemarene duše…
Danas biram da ne hranim takve duše. Oduzmeš li gladnome hranu, neće rasti zar ne? Neće se razvijati. Kao takav će ili te napustiti i pronaći novi izvor hrane ili će umrijeti. Isto je i sa gladnim dušama. Danas njihove žute ljiljane zalijevam s mnogo ljubavi.
Tekst i slika: Brankica Stanić
*Brankicu i njezine divne misli i tekstove možete pratiti i na fb page-u brankica stanich 🙂
0 Comments