Fućkaš život koji se živi u samoljublju i nezasitnosti

blog 8.10.

Prije nekoliko dana primih emotivno pismo jedne svoje vjerne čitateljice, ujedno i predivne mlade žene koju sam imala priliku upoznati na promociji svoje posljednje knjige u Zagrebu.

Vjerovala sam u nju kada nitko nije. Slušala sam je satima, ohrabrivala. Posuđivala sam joj novac. Prolazila s njom sve teške faze razvoda i brige oko djeteta. Bila sam uz nju u svim lijepim i manje lijepim trenucima života. Podržavala je u nekim suludim idejama, čuvala njezine tajne. A onda kada se preudala i osjetila financijsko blagostanje samo mi je okrenula leđa riječima „oprosti nemam vremena, sada moram napokon misliti na sebe.“

Pismo sam pročitala u jednom dahu osvijestivši na trenutke vlastitu žensku slabost, vlastita nerealna očekivanja i tupu povrijeđenost koju sam s vremena na vrijeme nerado osjetila na vlastitoj koži (op. i još uvijek je osjećam). Osim navedenih misli napisala mi je još nekoliko intimnih stvari koje ću u ovoj situaciji ipak zadržati za sebe, no u konačnici, napisala je sve ono s čime se svaka normalna osoba susrela barem jednom u svom životu. S vlastitom i tuđom nezahvalnošću, pretjeranom samoljublju, i onim najgorim od svega – oholom nezasitnošću. Upitala sam je potom, ne želeći suviše zabadati nos, ali ipak znatiželjna dobiti odgovore na neka vlastita pitanja:

A što je ono što te najviše povrijedilo kod nje? Odgovor dobih intuitivno i u trenu. Draga Ingrid, najviše me boli to što joj nikada ničeg neće biti dosta.

Čitajući, misli se krenuše nizati jedna za drugom. Teške misli, neugodne misli, misli koje su me poražavale, ali istovremeno održavale nad površinom papira. Ispunjavala sam se njima iz trena u tren. U pukotini moga tijela pomislih, oduvijek je strujilo more ambicije, more koje je čak i moje roditelje prečesto plašilo. I onda nove misli. Jesam li svojim odlukama nekoga nesvjesno povrijedila? Jesam li ikoga utopila u moru vlastite ambicije, u tom nanosu infantilne nezasitnosti? Jel to dvoje uopće isto? Je li se itko ikada kraj mene osjećao ovako kao što se ona osjeća kraj nje? Osjetih strah, potom mir. Nedugo zatim začuh dobro poznati glas u tišini.

Ne brini mala, nitko se nikada nije utopio u tebi. Tvoja je ambicija uvijek služila jedino i isključivo – tebi. Ono bitno jest da si se naučila nositi s njom. Prihvatila si je, postavila joj zdrave granice. Na koncu, ona je dio tebe. No kada si već tu dozvoli mi da ti kažem još nekoliko riječi. Zdrava ambicija nije isto što i ohola nezasitnost kako je ti nazva. Različite su to stvari. Jako različite. Ne brkaj to dvoje. Zdrava ambicija pokreće čovjeka, tjera ga da napreduje, da raste, da istražuje i uči. Nezasitnost je nešto drugo. Ona čovjeka zadržava na mjestu, štoviše, drži ga u živom pijesku njegovih mračnih i beznadnih nagona. Jer kao što tek zasađeno sjeme u zemlji ne može sebe zamisliti kao ružu ili hrast, tako ni nezasitna duša ne može sebe zamisliti kao ispunjenog čovjeka koji već ima dovoljno svega. U konačnici, onkraj svega što je u čovjeku krije se njegov strah ili njegova ljubav. Treba znati što izabrati za sebe. Ti si već odavno izabrala ljubav umjesto straha.

Pustila sam da mi se riječi koje sam začula oblikuju u kakvu smislenu misao, iako, dok ovo pišem osjećam kako je svi mi, baš onda kada isključimo sve suvišne distrakcije oko sebe bez puno napora začujemo duboko – u sebi. A što se tiče njezinih posljednjih riječi iz pisma, odgovorila sam joj već sljedećeg dana, istovremeno pomirena s činjenicom da ja danas zaista mogu podnijeti toliko toga, ali pretjerano samoljublje i nezasitnost, čak i da je moje vlastito, žao mi je ali NE MOGU.

Hvala ti M. na povjerenju koje si mi ukazala dozvolivši da tvoju priču podijelim sa svijetom. Ni najmanje ne sumnjam da si ti svoj “tihi” odgovor u vezi prijateljice već dobila. Odgovor neovisan od drugih ljudi i od mene.

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page