‘Ne volim te zbog onoga što jesi, već zbog onoga što sam ja kad sam pored tebe’ riječi su jednog od mojih najdražih pisaca.
Upravo na današnji dan, 6. ožujka 1927.godine rodio se u sjevernoj Kolumbiji nobelovac Gabriel Garcia Marquez, poznat po romanima Sto godina samoće, Ljubav u doba kolere (po kojem je snimljen i film) i Pukovniku nema tko da piše.
Ja sam se u gospodina Marqueza zaljubila još u srednjoj školi. Pročitala sam sve njegove knjige, ali sam još dan danas zaljubljena samo u jednu. Pretpostavljate koju. Dakako riječ je o 100 godina samoće. Profesorica hrvatskog jezika preporučila nam ju je kao dodatak lektiri. Sjećam se trenutka kada sam je po prvi puta uzela u ruke. Na prvi pogled knjiga je djelovala teško, čak i zastrašujuće. Ipak, pročitala sam je. U jednom dahu. Sigurna sam da ću je opet pročitati jer nijedna knjiga u koju sam utonula nije toliko lijepa u svojoj magiji, svojoj melankoliji i opipljivoj usamljenosti. Od savršenog naslova do čarobnih slika koje vas prate na svakom koraku 100 godina samoća jedna je od onih knjiga koju pamtite za čitav život.
Magični realizam, tuga, tjeskoba, fantazija, realnost. Pravo remek djelo.
Gabriel Garcia Marquez (moram to napomenuti :))horoskopska je ribica poput mene. Vječiti sanjar, idealist, nepokolebljivi borac za pravdu.
Ukoliko vas zanima više o knjizi možete pročitati na blogu ČITAJ KNJIGU sto godina samoce gabriel garcia marquez a nakon toga trk u knjižaru ili biblioteku.
Ovu knjigu jednostavno morate pročitati 🙂
Gabriel Marcia Marquez – misli
‘Najgori način da ti neko nedostaje je da sjediš pored njega, a znaš da ga nikad nećeš imati.
Ne gubite vrijeme sa nekim kome nije stalo da ga provodi sa vama.
Ne plačite zato što je došlo do kraja. Radujte se zato što se desilo.
Ne volim te zbog onoga što jesi, već zbog onoga što sam ja kad sam pored tebe.
Nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dese kad se ne nadate.
Nije se patilo od svakodnevnih problema jer su u mašti bili riješeni.
Nijedna osoba ne zaslužuje tvoje suze, a ona koja ih zaslužuje neće te nikada rasplakati.
Nikada se nemojte prestati osmjehivati, čak i kad ste tužni, jer se neko može zaljubiti u vaš osmijeh.
Uvijek će biti ljudi koji će htjeti da vas povrijede, ali trebate nastaviti vjerovati, samo budite oprezni.
Život je kraći nego što čovjek misli.’
Moj omiljeni pisac! Zaljubljena sam u skoro sve knjige koje sam pročitala (osim Patrijarhove jeseni, koju nisam ni mogla da pročitam, jer nisam kliknula s njom), s tim da bih Sto godina samoće izdvojila kao književno savršenstvo, ne samo u njegovom opusu, nego i uopšte.