Knjiga mjeseca – Žene koje trče s vukovima

0001393441_l_0_1g5q1j

„Svi smo ispunjeni težnjom za divljinom. Za tu čežnju ne postoji mnogo protuotrova koje bi društvo dopuštalo. Naučeni smo da osjetimo sram zbog takve žudnje. No, sjenka Divlje žene još viri iza nas tijekom dana i noći. Bez obzira na to gdje smo, sjenka što kaska za nama nesumnjivo ima četiri noge.“

Ovim riječima započinje knjiga magičnog naslova iza kojeg se krije isto toliko magičan sadržaj. Za ovu knjigu koja sadrži više od pet stotina stranica kažu da je pravi leksikon ženske psihologije. Složit ću se, no nadodala bih kako je ova knjiga puno više od psihološkog leksikona, ona je iznimno vrijedan i detaljan uvid u žensku esenciju, otkriveno blago ženske psihe i intuicije. Krenuvši od uvoda pa sve do posljednje stranice, ova će vam knjiga u isto vrijeme pružiti ruku i topli dom, ali će vas i ogoliti te baciti natrag u divljinu. Na putovanju kroz knjigu susretat ćete se s nevjerojatnim arhetipskim pričama, mitovima kroz koje ćete ući u svijet Divlje Žene, La Lobe kako je naziva autorica. Knjigu je dakle napisala žena, poznata jungovska psihoanalitičarka Clarissa Pinkola Estés. S obzirom da sam i sama žena, i to veoma emotivna žena knjiga je u meni priznajem, probudila nevjerojatne osjećaje, uznemirila me, ali na dobar način, poljuljala i nahranila. Dok sam je čitala, činilo mi se da mi u isto vrijeme postavlja pitanja i daje odgovore. Pročitala sam toliko knjiga, no za ovu knjigu iskreno tvrdim da smo se uzajamno čitale. Ona je uvijek tu kraj mene. Kao majka koja me drži za ruku i koja tiho šapuće da će sve biti u redu. Mislim da je ova knjiga jedna od onih koja će vas promijeniti iz temelja, ali samo onda ako joj se potpuno otvorite i predate.

Žene koje trče s vukovima – Mitovi i priče o arhetipu divlje žene

Pa onda što je Divlja žena? Sa stajališta arhetipske psihologije, a i pripovjedačke tradicije, ona je ženska duša. A ipak je više od toga: ona je izvor ženskoga. Ona je čitav instinkt, vidljivih i skrivenih svjetova – ona je temelj. Sve mi od nje primamo ozarenu stanicu koja sadržava sve instinkte i znanja koja su nam potrebna za život. Ona je sila život/smrt/život, ona je inkubator. Ona je intuicija, vidovita, pozorna slušateljica, odano srce. Potiče ljude da ostanu multilingvalni, da znaju govoriti jezicima snova, strasti i pjesništva. Ona nam šapće iz noćnih snova, ona na tlu ženske duše ostavlja oštru dlaku i blatnjave tragove. To ispunjava žene čežnjom za njom, da je oslobode i vole. Ona, to su ideje, osjećaji, nagoni i sjećanje. Dugo je, dugo bila izgubljena i napola zaboravljena. Ona je izvor, svjetlo, noć, tama i rađanje dana. Ona je miris dobra blata i stražnja noga lisice. Ptice koje nam otkrivaju tajne pripadaju njoj. Ona je glas koji govori: “Ovuda, ovuda”. Ona je ta koja grmi nakon nepravde. Ona je ta koja se okreće kao veliko kolo. Ona stvara cikluse. Ona je ta zbog koje odlazimo od kuće kako bismo je tražile. Ona je ta kojoj se vraćamo kući. Ona je prljav korijen svih žena. Ona je ono što nas tjera dalje kada mislimo da nam je došao kraj. Ona je inkubator sirovih malih ideja i pogodbi. Ona je mozak koji nas ima na umu, mi smo misli koje joj dolaze. Gdje je prisutna? Gdje je možete osjetiti, gdje je možete naći? Ona se kreće pustinjama, šumama, oceanima, gradovima, siromaškim četvrtima i dvorcima. Živi među kraljicama, među seljankama, u konferencijskim salama, tvornicama, zatvorima, na planini samoće. Živi u getu, na sveučilištu, na ulicama. Ostavlja tragove stopa kako bismo pokušale stati u njih. Ostavlja tragove svagdje gdje postoji neka žena koja je plodno tlo. Gdje živi Divlja žena? Na dnu bunara, u izvorima, u prapovijesnom eteru. Živi u suzi i u oceanu. Živi u kori drveća, koja puca dok raste. Ona je iz budućnosti i s početka vremena. Živi u prošlosti, a mi je prizivamo. Ona je u sadašnjosti i privlači stolac našem stolu, stoji iza nas u redu, vozi ispred nas na cesti. Ona je u budućnosti i ide unatrag kroz vrijeme kako bi nas sada našla. Živi u zelenilu koje izviruje iz snijega, živi u šuštavim stabljikama umirućega jesenskoga kukuruza, živi ondje kamo mrtvi dolaze po poljubac, a živi šalju svoje molitve. Živi u mjestu gdje se stvara jezik. Živi od pjesništva, udaraljki i pjevanja. Živi od četvrtinki i melodijskih ukrasa, u kantati, u šestini i u bluesu. Ona je trenutak netom prije navale nadahnuća. Živi na dalekome mjestu koje probija u naš svijet. Ljudi bi mogli tražiti dokaze za postojanje Divlje žene. Zapravo traže dokaz za psihu. Budući da smo psiha, mi smo ujedno i dokaz. Svaka od nas dokaz je ne samo postojanja Divlje žene, nego i stanja Divlje žene u kolektivnom. Mi smo dokaz toga neizrecivog ženskoga numena. Naše postojanje istovjetno je njezinu. Dokaz su naši doživljaji nje iznutra i izvana. Tisuće i milijuni naših susreta s njom, intrapsihički kroz snove noću i misli danju, kroz čežnju i nadahnuće. ” C.P. Estés

Žene koje trče s vukovima – knjiga koja me nakon dugo lutanja vratila „kući“,  u divljinu.

Zene-koje-trce-s-vukovima-C-P-Estes_slika_O_11066721

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page