Meni se lome predrasude. Ne ljudi.

3.

Postoji nevidljiva granica koju prelazimo. Svakoga dana. Unutar sebe. I oko sebe. Granica ispod koje čovjek ne bi smio ići. Ili ne bi trebao. I ona iznad koje čovjek ide neprestano. Ta nas granica uči. Tome kako ne slamati ljude. I tome kako slamaju oni koji nisu sposobni za ništa drugo. Ta se granica zove – predrasuda.

Za točno četrnaest dana svijetu ću predstaviti svoju novu, drugu knjigu. Zove se kao i prva ali je potpuno drugačija. Ova je više za mene. Manje za svijet. Prvu knjigu uvijek pišemo mareći što će reći svijet. I jedna i druga zovu se isto. ‘J..e li vas ego?’. Ova strastveno pisana knjiga (tako piše na korici) dojmljivo je svjedočenje o jednoj ženskoj istini, i naposljetku jednom izboru kojega činimo svi svakoga dana…

Bilo mi je dvadeset i tri godine kada sam po prvi put (strastveno) poželjela izdati svoju vlastitu knjigu. I prvi put kada sam istinski osjetila što znači imati izbor. Boriti se za ono što želiš, ustrajati protiv cijeloga svijeta, ili jednostavno odustati i sakriti se u mišju rupu? Možda sam to s knjigom željela već i ranije, ali tek tada sam to (u fazi studija književnosti i filozofije) izgovorila na glas. Onima do kojih mi je bilo stalo. I onima do kojih mi nije bilo.

Tada su se krenule nizati. Perle od predrasuda…

Kakvi pisci moraju biti? Žene pisci? Nisam razmišljala o tome. Kakve jesu? Mudre? Povučene? Neugledne? S naočalama na nosu? Namrgođene? Depresivne? Sanjive? Inteligentne? Sklone opijatima? Razvratnom životu? Nisam mogla podnijeti zamisao da i ljude, ako već knjige trpam u ladice.  Zamišljala sam sliku. Kako svoju vlastitu knjigu držim u rukama. Zamišljala. U trenucima prije spavanja. Zamišljala sam svaki detalj, osjećala sam miris te knjige. Ludost ili mladost? Znala sam da nijedno od toga ne bira sredstva. Rekoše da luđacima ništa nije nemoguće. Ipak, bilo je. I gore od nemogućeg.

U rukama sam nosila gomilu ispisanih papira. Zove se to neobjavljeni rukopis. U očima pak gomilu neprospavanih noći. I heftalicom spojeni životopis i malo motivacijsko pismo. Na koja vrata idem? Kome kucam? Znam sve to, imam sve te adrese napismeno, ali zapravo ne znam. Tko će me i kako dočekati iza tih vrata. Sa djevojačkim snovima treba pažljivo, ali ljudi ko’ ljudi. U stanju su slomiti i ono što treba sačuvati od lomljenja.

Nakon polomljenih snova nekima ostanu samo krhotine. Nekima ostane samo inat.

Nakon dvije uzalud potrošene adrese, rekoh si, evo je, treća. Obećavajuća adresa. Dugi mračni hodnik ispunjen knjigama. Drvena vrata i ustajali miris vlage. Perle od predrasuda nastavile su se nizati. Kroz par riječi, i između njih shvatila sam poantu. ‘Knjigu danas očito želi izdati svatko.’ Ja sam bila svatko. Riješila me se. Po kratkom postupku. Objašnjavajući mi, s naočalama na nosu da sam u krivo vrijeme i na krivom mjestu. A nisam bila. Znam da nisam.

Pisci su sebična i tašta bića. Neostvareni pisci su još gora, najgora bića. Ona je bila neostvareni pisac. Želja zaostala u tijelu srednjovječne žene. Želja koja je izgorjela, ali koja je još uvijek živjela iza tih debelih naočala i ruske kragne. Želja koja je mene požderala. Vrata su se zatvorila kao i moje dvadesetrogodišnje srce. Uslijedila je odgoda sa snom. Dugo čekanje. U međuvremenu slanje mailova. I nijedan odgovor. Osim predrasuda nanizale su se i fakultetske obveze, ali i jedna unutarnja šutnja. Nije šutnja uvijek zlato. Nekad je šutnja otrovnija od svega.

Kada te ne razumiju, odbijaju te.

Kada te ne vole, ogovaraju te.

Kada te se boje, zatvaraju ti vrata.

No, ne mogu vrata biti vječno zatvorena.

Je li nekolicina vrata na koje sam kucala i mailovi na koje nisam dobijala nikakav odgovor bio dovoljan razlog da odustanem od knjige? Jest. Naročito na Balkanu. Tu je sve teže nego se čini na prvi pogled. I ako nije, učinit će sve da se tako čini. Izdati knjigu, (još ako si žena, studentica u ranim dvadesetima) činilo se nemoguće. Nešto kao sletjeti na Mjesec. (Op. jel ijedna žena ikada bila na Mjesecu?)

I nije da je rukopis koji sam ja nosila uokolo bio loš. Stvar je bila u tome da ja nikada nisam dobila priliku da mi netko kaže da je taj rukopis baš to. Loš. Ili dobar. Šta god. Taj rukopis još uvijek leži na samom dnu ladice.

Moja prva knjiga ugledala je svjetlo Mjeseca, pardon dana, koncem 2013. godine, znači pet godina nakon.

I nije da su se perle od predrasuda s tim danom tek tako prestale nizati. Nizale su se one u još većem broju. Jer pitanja je gomila.

Zašto tako provokativan naslov knjige? Zašto sam sebe u ‘polugolom’ izdanju stavila na naslovnicu? Zašto uopće želim pisati u zemlji u kojoj nitko ne čita ni deklaraciju s boce mlijeka, a kamoli knjigu? I zašto se moja prva promocija održala u noćnom klubu, a ne kao sve druge knjige, u knjižari? I zašto je knjiga neke nepoznate autorice digla toliku prašinu? I zašto su me neki, oni koji ne mogu doći ni do granice sa Slovenijom, a kamoli do Mjeseca, prozvali (bez da su me upoznali, pročitali knjigu) vrlo taštom i površnom, željnom slave? I zašto je na promociju moje prve knjige došlo toliko ljudi, televizija i mediji? I zašto se i danas toliko i sve više ljudi interesira za ono što radim, stvaram? I otkuda tolika pozitiva i ljubav između mene i mojih čitatelja? Toliko pitanja…

Treba rušiti predrasude. Ne ljude. Ne znaju to svi.

Znate ljudi moji…

Lako je ići ljudima niz dlaku. Prosipati ruže tamo gdje je već odavno izraslo cvijeće. Teško je ići protiv ljudi koji za sobom ostavljaju korov, koji tu nepoželjnu dlaku neodobravanja i mržnje nalaze u svima osim u sebi. I koji bez te iste dlake, dok je ne nađu ne bi uspjeli preživjeti. Jer, život im se nekako svodi baš na to da čitavu svoju egzistenciju provedu u traženju onoga što će ih odvojiti. Učiniti većima od drugih. Jer veličina njima jest bitna. Toliko da zaboravljaju da su najveće veličine one u grudima, a ne u gaćama u kojima nerijetko stanuju beskorisna muda bez pokrića. Predrasude postoje zbog takvih ljudi. Tužnih, usamljenih, nevoljenih ljudi. Visoke predrasude. Odvojene željeznom bodljikavom žicom. Zapakirane u crvenu mašnu. Ipak otrovne.

Znate ljudi moji…

Predrasudama slamaju oni koji su ostali izgoreni u svojoj želji. Svom snu.

Ovi drugi, koji su svoju želju oživjeli uče da predrasude prestaju tamo gdje počinje čovjek. Ja sam oduvijek željela biti čovjek. Samo to.

Eto, unatoč tehnološkom napretku, čudima neviđenim, svemu nemogućem što nam je donijelo 21.stoljeće, ljudi se i dalje suočavaju s predrasudama i diskriminacijom. Ta žalosna istina ne pokazuje samo u kakvom vremenu živimo, nego svjedoči o gorkoj nesavršenosti ljudi. No ja, kao i uvijek, slijepo vjerujem da situacija ipak nije beznadna. Istina, teško je očekivati da ćemo ukloniti sve vrste diskriminacije koje vidimo oko sebe, no ipak mislim da se možemo potruditi iskorijeniti predrasude koje imamo u sebi.

Nije ovo priča (samo) o meni i mom snu.

Ovo je priča o svima vama koji ste jednom, jučer, ne tako davno, na svojoj koži osjetili moć ljudskih predrasuda.

Ovo je priča o vama koji niste odustali.

I o vama koji tek nećete.

Molim vas nemojte.

Odustati bi značilo nastaviti nizati perle od predrasuda.

Odustati bi značilo biti dio onih koji zbog svoje tužne bespomoćnosti slamaju druge.

predrasude blog

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page