„Dragi strahu, kreativnost i ja spremamo se na putovanje. Pretpostavljam da ćeš nam se pridružiti, jer to uvijek činiš. Priznajem da vjeruješ kako trebaš obaviti važan posao u mom životu i da svoj posao ozbiljno shvaćaš. Taj se posao očigledno sastoji od toga da izazivaš paniku kada se spremam poduzeti bilo što zanimljivo, a ako smijem tako reći izvrstan si u svom poslu. Stoga, svakako samo nastavi s tim ako već misliš da moraš. Ali i ja ću na ovom putovanju raditi svoj posao, odnosno bit ću marljiva i ostat ću usredotočena. A kreativnost će se baviti svojim poslom, koji se sastoji od toga da me potiče i nadahnjuje. U ovom vozilu ima mjesta za sve nas, stoga se osjećaj kao kod kuće, ali imaj na umu: samo ćemo kreativnost i ja donositi odluke.“
Za početak dragi moji, pročitali ste odlomak iz knjige „Velika magija“ koju sam i sama pročitala proteklog tjedna u jedno kišno poslijepodne. Knjiga me oduševila i na svoj poseban način motivirala i ohrabrila. A o čemu točno govori knjiga i koje su njezine poruke? Ako je suditi po naslovu knjige onda zaključujemo da knjiga govori o magiji (a to je trenutak kada napokon odbacimo strah i ozbiljnost i počnemo živjeti svojim potpunijim i razigranijim životom), no ja bih ipak rekla da je ova knjiga puno više od trenutka magije. Ona je čarobna ali je isto tako i stvarna, i opipljiva, i vrlo realistična i pragmatična i ono što je najbitnije, motivira nas da i sami usvojimo stavove i navike koji vode do kreativnijeg a time i sretnijeg života.
A kakve veze ima magija i kreativnost sa motivacijom o kojoj danas pišem? Ne bi vjerovali ali ima veze. Itekakve veze. Ja naime, kada mislim o motivaciji ne mislim na način na koji možda o njoj misle profesionalni sportaši ili uspješni biznismeni (jer ja nisam profesionalni sportaš niti uspješni biznismen) no ipak sam i sama svakodnevno u procesu ili bolje reći u vrlogu motivacije koji je za moj poziv neophodan. Pisati a biti nemotivirana ili demotivirana? Za mene, nemoguća misija. U takvom stanju mi ostaju samo prazne bijele stranice ispunjene tugom i gorkim suzama. Iz tog vam razloga danas otkrivam svoj put motivacije (a ima tu i prečica, kao i dugih maratonskih staza) ali ono što je uvijek isto jest želja o postignutom cilju.
Prvi korak – KARTA ZA PUT
Put snova = put motivacije. Koferi su spremni, a osim neophodnih sitnica na ovome mi putu treba i ona. Opcija za povratak naravno ne dolazi u obzir. Ako se motivaciji baš i ne putuje prevarim je. Bitno je samo da uskoči u kofere. A to rijetko kada odbije. Sada se mogu osloniti na njezinu pokretačku snagu. Prvi su koraci uvijek najlakši, teški su oni koji dolaze.
Drugi korak– SKRIVENO BLAGO
Noge su teške, prvo zastajanje. Udahnem, izdahnem, razgibam se. Probudim tijelo, bez obzira kakvo je vriijeme vani. Slijedi traženje. U svakome poslu, pozivu ili aktivnosti čuči neotkriveno blago mogućnosti. Na nama je, pa tako i na meni da potražim to blago. Nije uvijek ugodno kopati tamo gdje je mračno ili ruševno ali nažalost, ili na svu sreću (odlučite sami) to su mjesta na kojima se skrivaju skrivena blaga. Da bismo to blago iznijeli na svjetlost dana moramo raditi, biti usredotočeni i izrazito predani. Mislim da se na ovom koraku otkrivaju junaci. I tu mnogi nažalost i ostanu.
Treći korak – GORKI ZALOGAJ
Gorki zalogaj motivacije (okusila sam ga bezbroj puta) objasnit ću primjerkom kojeg navodi Mark Manson, izvrstan blog pisac koji kaže da svaka pojedina težnja bez obzira na to kako se u početku doimala prekrasnom, uzbudljivom i glamuroznom, sa sobom donosi vlastitu vrstu gorkog zalogaja. Mason kaže: „Sve je sranje, barem povremeno. Samo morate odlučiti do koje mjere to možete izdržati? Što dovoljno strastveno volite da možete izdržati i najneugodnije elemente tog posla? Jer ako nešto volite i želite dovoljno snažno tada vam zapravo neće smetati poneki gorki zalogaj koji dolazi uz to.“ Mislim da je ovo savršeno objašnjeno i svatko se može pronaći u tome. Ja znam da ja jesam.
Četvrti korak – ŽESTOKO POVJERENJE
I evo nas već na četvrtom koraku, po meni najvažnijem. Naime, oduvijek sam smatrala da je ključ osobne motivacije (a to mi je sada potvrdila i Elizabeth Gilbert) povjerenje koje unosimo u ono što radimo. Bitan je i rad, i višestruka angažiranost i nezemaljska predanost ali ono što je također bitno jest – žestoko povjerenje. Vjera da je ono što radimo dobro i da za nas i naš život ima smisla. Meni je upravo to povjerenje pomoglo da se odmaknem od mase skeptičnih i strahom odjevenih ljudi i da krenem nekim svojim putem. Bilo je teško i još je, ali prihvativši to sve je postalo nekako lakše i zanimljivije.
Peti korak – ZATO ŠTO JE VRIJEDNO TRUDA
I na kraju, dolazak na odredište. Izmučena i do neba umorna ali koga to živog zanima? Šuti i budi sretna da si uopće stigla. Svatko tamo gdje se uputio i na mjesto za kojim je čeznuo. Ja sam tu gdje sam željela biti, ali itakako svjesna da su još milje i milje ispred mene. U ovom koraku motivacija je budna ali opuštena. Ovo je trenutak kada nadahnuće konačno pronalazi svoj put i dolazi kući, k vama. I tu sve kreće ispočetka ili samo nastavlja u nekom novom obliku. Osjećaj „Zato što je vrijedno truda“ vrijedi kao nijedan drugi!
Ja sam ono što neprestano činim. A moja je motivacija moje ogledalo. Te me riječi određuju i vode putem.
A šta da vam kažem dragi moji nego sretno svima, i da mi uvijek putujete s koferima punim motivacije i nadahnuća!
Do novog pisanja, šaljem ljubav, Vaša Ingrid.
Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria
0 Comments