Njezina priča: “Može se živiti bez novaca. To je moja teza koju idem dokazati sebi i onima koji me prate.”

martina
Ukratko, upoznala sam je u Zadru, da nju, osobu X, prošle godine na jednoj inspirativnoj koferenciji koja veliča uspjeh, motivaciju i dakako bilo koji odblik inspiracije koja je u stanju od svakoga od nas učiniti osobom vrijednom vlastite priče. Dojmila me se istoga trena. Karizmatična, neopisivo empatična i bolno iskrena. I još puno toga. Osoba koju staneš i slušaš, pa se u tom slušanju nasmiješ do suza jer njezine su riječi i njezino je lice šarena knjiga koja se pripovijeda kroz migove ne samo usana već i srca.
Nekoliko mjeseci kasnije srele smo se ponovno, u mojoj Rijeci gdje smo ponovno bile pozvane na jedno zanimljivo druženje kojemu je za cilj bio otkrivanje vlastitog puta, čitaj vlastitog (ne)uspjeha. No to tada, a ni sada nije bilo ni najmanje bitno. Bitno je nešto drugo, ako uopće smijem raditi razliku između “bitnih” i “nebitnih” stvari. Ono što je mene Martini privuklo snažna je energija i duboka svjesnost o svijetu u kojem živimo. Ne znam imam li neke nadljudske moći za “pročitati” čovjeka (jer u mnogim ljudima se itekako prevarim, naročito u ženama) ali Martinu sam ajmo to tako reći pročitala odmah. I ona mene. Na koncu, ne bi mi se javila da nismo kliknule. p.s. Hvala ti na tome M. I kao da sam znala, kao da sam (pred)osjećala nju i priču koju će ona neko vrijeme kasnije odlučiti proživjeti, ispričati. I to ne samo licima iz prvih redova, već i svima drugima. To je ova priča. Dopustite joj da vam ju ispriča, ona SAMA.
 …

ŠTO SI UČINILA POBOGU?

Ja sam samo krenula na put u nepoznato. Ništa više od toga. Detektirala svoju komfornu zonu, s vremenom ju korak po korak pomicala. Onda sam malo ojačala. Pa sam se pripremala psihički i fizički da krenem u ovaj projektić koji mi je eto, prije svega zabavan. Znaš, ja ti volim zabavu. Volim jako i kreativnost. Upravo tu mi se zapravo javila ideja da se u korizmi odreknem novaca i planova. Naime, dok sam kao cili pošten i napaćen narod zarađivala svoje novce i osiguravala tako svoju egzistenciju kako i priliči jednoj odgovornoj odrasloj osobi od 30 godina (jer je to normalno i tako se to radi inače) skužila sam da kad imam malo novaca, vidim samo jednu mogućnost za doći do cilja i ona je prilično ograničena upravo radi malog budžeta. Kad imam previše novaca, kupujem si gluposti koje me ispune kratkoročno, time ubiju volju za kreativnim radom (npr PS4 slim 500 GB + GTA V, nema tu kreativnosti za mene, probala sam pa bi samo dobila ideje da npr uskočim u neki auto na parkingu interspara, a to nije nešto seksi zato jer to nije pametno). E sad… prije desetak godina imala sam ti jednu udrugu koja se zvala UDeS – udruga dobrih studenata (ne dobrih kao štrebera nego ono, dobrih ljudi, to se razumimo) i naravno, kad si student i kad imaš udrugu, jednu stvar sigurno nemaš, a to su novci. Upravo tad mi smo bili najkreativniji. Kad nemaš novaca, prisiljen si ići težim putem. Prisiljen si misliti kako ćeš doći do cilja, koji god on bia. Najlakše je platiti. Platiš ako ne znaš drugačije. A ne znaš drugačije ako imaš previše novaca (što je to uopće previše?). Jer te ne zanima drugačije. Zanima te samo cilj, a ne putovanje do cilja (kako neke floskulice kažu).

Nisam sigurna zašto se medijima sviđa priča, ali osjećaj mi govori da je sve više ljudi koji jednostavno osjećaju ono što sam ja osjećala prije nego sam se dala u ovu nekima prilično neshvatljivu “odmazdu”. Kad ljudi prepoznaju sebe u nekoj frakciji ideje, onda je to ta iskra koja valjda čini da se priča širi. Nemam ništa protiv toga. Pričam sa novinarima koji su prije svega isto ljudi. Ljudi prije titule, kako ja volim reći. Kad me nazovu, želim da me upoznaju prvo kao čovika, a ne kao senzacionalnu jednokratnu priču koja će eto biti lajkana ili prodavana za pare. To mi je važno kako bi mogli, s obzirom da im je već interesantno, preniti što jasniju sliku priče jer ako krenu zaključivati na temelju vlastitih pretpostavki, prije nego mi postave pravo odnosno smisleno pitanje, onda će vani izbaciti krivu informaciju, pa će ljudi krivo shvatiti, pa priča više neće biti istinita nego iskrivljena. Upravo onakva kakvu ju mediji (barem većina) prenose već godinama, otkad radim s njima (radim zadnjih 7 godina u marketingu i pr-u pa znam neke sitnice koliko čovik koji 7 godina radi takav posa može znati). Reklo bi se na temelju iskustva, ljudskog i profesionalnog.

ŠTO JE TO UOPĆE NORMALNO?

Istina. Dosta ljudi kojima je nejasan moj čin napuštanja jednog naizgled savršenog, a zapravo praznog života kažu mi da to nije normalno (što je definicija normalnog?), da to nije pametno (što je to pamet?), da sam luda (to je čak ok, jer ludima je zapravo dobro, ali što je to onda ludost?) ili da sam pukla (češće pukla nego prolupala, prolupala je ipak ozbiljniji izraz od – pukla). S obzirom da mi ti isti ljudi trenutno nisu u stanju jasno formulirati pitanje, bez da apriori postave svoj zaključak, ja im mogu “poručiti” jedino da nisam ni prolupala ni pukla ni luda, nego sam odlepila. To je jedan krasan izraz koji je jedan prijatelj srbin (da, srbi isto mogu biti prijatelji, ko bi reka) jednom prilikom izreka. Jako mi se svidia. Ako već ljudi pričaju, neka se bar pravilno i u skladu izražavaju. Reklo bi se njihovim riječnikom – neka se normalno izražavaju. S obzirom da tim istim ljudima svijest ne dozvoljava razumijevanje mene i mog puta (ma što ja radila sa svojim životom to je moja stvar, to se isto razumimo, jelda), ja strpljivo čekam da me bar nauče prihvatiti. Tako će im biti lakše i shvatiti, posebno jednog dana kad i oni možda odlepe (u čoviku je usađena potreba za promjenom, evolucijom, moš bižati i odbijati promjenu, ali stigne te ona kad tad – isto ko promaja, a svi znamo što je promaja).

ŠTO SI UČINILA POBOGU II.?

Krenula sam bez planova. Susrela sam pregršt ljudi koje sam baš i upoznala. Nevjerojatno je kako, kad nekog ne znaš, ne znaš ni odakle je ni ko mu je strina ni di je bia devesprve, potpuno si otvoren učenju o njemu. Jer upravo na takav način učiš o sebi. Upijaš neku novu životnu priču, usvajaš neki novi aspekt na različite dimenzije života. Zanimljivo mi je upoznavati ljude. Nove upoznanike (znam da ne postoji taj izraz, ne postoji JOŠ) i stare poznanike. S obzirom da se iz dana u dan minjam, svoje stavove, mišljenja i razmišljanja, tako sam se otvorila i mogućnosti planiranja. Ali ne planiranja kakvo danas poznajemo (nađemo se u određenu uru na određenom mistu) nego više u formi planiranih druženja sa ljudima koje bi tia (ili oni tebe) upoznati, čuti i slično. Neopterećeno druženje kakvo smo poznavali onda kad smo bili dica, igrali se na ulici, putovali kvartom. Izuzev takvih želja (da, možemo ih nazvati željama, ne planovima čak), potpuno sam prepuštena momentu, plemenitosti, originalnosti i kreativnosti na koje po putu nailazim. Prilikama koje zahtijevaju određenu (nekad i hrabru) akciju, koja razbijanjem ostataka komfora podižu adrenalin u krvi i učini te živim i samosvjesnim čovikom. To volim. Ili nekad ne volim, ali rastem kroz takve situacije. Kao čovik. Gradim čovika u sebi izazovima koji mi padnu napamet na dnevnoj bazi. Zabavno je uglavnom.

GENERACIJA BESMISLA?

Najbolje iskustvo na mom putu do Zadra sigurno i nedvojbeno će biti najveći tulum u povijesti kojeg s prijateljima namjeravam organizirati. U našoj zemlji kao da je nestalo pisme i veselja. E pa sad je vrime da mi to vratimo. Ovo je ta generacija (ja ju zovem generacija besmisla) koju je red okrenuti rundu veselja, sad kad više nema rata (neko mi reče da je rat završia prije 20, 30 godina?? Što da?). Zahvalna sam pritom svim generacijama prije nas koje su nas iznile koliko su mogle, koje su iznile svoje bitke i svoje ratove. Moje poštovanje njima. Tatama i mamama, babama i didovima. Najbitnija stvar kod obitelji jest spoznaja da nisi sam na svom putu. Tvoj ponos i tvoje lažno i nametnuto dostojanstvo (ne ono koje nosiš u sebi) kažu ti da nije u redu da ti mama neki put skuva ručak ili da prespavaš u stanu koji tvoja familija ima. Jer kao, ti si svoj čovik i to ti ne triba. Ako prespavaš kod staraca onda se “živiš na grbači”, “neko je to zaradia”, “di ti je čast” i slični izrazi javljaju iz usta onih koji su bili kao i ja. Nemam ništa protiv toga. Niti mi je trenutno bitno što takvi misle. Ostati će sami kad tad. Bitna je spoznaja u meni da ako moja ideja u nekom slučaju ne uspije (neuspjeh nije opcija), ja znam ko će mi pomoći da se opet dignem i krenem ispočetka. I u tome, zamisli, nema baš baš ništa loše. Da se bojim neuspjeha, ne bi se ja ovako igrala sa životom. Onda bi bila luda ili glupa, ne odlepljena.

ŠTO JE TO VJERA?

Čvrsto virujem da se pravi život vridan življenja nalazi izvan rutine, kruga u kojem smo navikli funkcionirati. Navika je gadna stvar. Po meni, svaka radnja repetitivnog karaktera kojoj nismo pridali smisao vodi nas umrtvljenju duha. Ali nećemo filozofirati sad. Nema smisla. Virujem i u boga. Istina. Naime, kad me ubia besmisao, kad mi je život jednostavno istrošia duh, u meni se očigledno na nekom nesvjesnom nivou javila potreba za vjerom. Ja sam tako jako tila virovati u nekog tog boga. Sićam se čak da sam dala priliku crkvi, s kojom sam kao odrasla. A ko nije. Ali popovi koji su pričali na misama na koje sam išla samo što nisu počeli prodavati svete tave sa križevima na sredini koje ti automatski blagoslove hranu koju upravo jedeš a koštaju toliko i toliko… Rijetko, sve rjeđe, nailazim na prave entuzijaste koje ne želim zvati ni popovi ni svećenici ni kardinali nego – vjernici. Iskrivili smo malo taj pojam vjernika. Iskrivili su ga ljudi koji izrabljuju pojam boga i crkve. Vrlo je jednostavno zapravo zašto ja virujem u nekog boga. Jel čovik napravia čovika? Nije. Ok, onda je bog ili svemir ili buda ili isus ili lajf, definiraj ga kako god. Dakle, postoji. Jel mi ljudi znamo biti humoristični? Znamo nekad (purgeri imaju malo problema s humorom čini mi se, al i to ćemo popraviti vježbom ruganja). Znači, zaključak koji slijedi iz toga je da je bog humorističan. A zašto onda crkva koja prezentira boga nije humoristična? Zašto je ozbiljna, tiha i dosadna? Zašto na misi ne možeš popa npr pitati pitanje? Zašto moraš siditi i stajati sklopljenih ruku i krstiti se onda kad se svi krste? Zašto ljudi u crkvi ne pričaju međusobno osim da se dogovore ko ih vozi doma nakon mise? Ljudi su bog. Kad su čista srca i čiste duše, ljudi su bog. Ni to nisam znala prije nego sam se počela igrati sa životom na ovaj način… Joj koliko pitanja. Prestajem pisati. Da me ne odnese u roman. Puno slova, to je dosadno.

Može se živiti bez novaca. To je moja teza koju ovim putem idem dokazati sebi pa onda i onima koji me prate. Već sad vidim, ne samo da se može, nego da se i isplati.
Smišno je to što neki ljudi misle da ja prosim. Najlakše prositi. Sidneš i novci ti kapaju u ruke. Glupani su oni koji tako misle, ali isto ih volim. Ja samo idem vježbati svoju inteligenciju na kojoj sam godinama radila. Šteta da ju sad pustim da umre bez treninga. Ljudi idu u teretane vježbati tijelo, a zaboravljaju na jedan mali organ koji im je isto dan rođenjem, a koji valja trenirati. Mislim da se zove mozak. Intuicija. Instinkt. Kad smo to zaboravili?
Martinu, pardon, osobu x možete čitati na njezinom FB profil nijetipametno koji od srca preporučujem. A za kraj mislim da nam zaista nije pametno. Misliti da je ovo koliko imamo i posjedujemo najviši vrh našeg postojanja. Jer takvi se vrhovi najčešće najbrže uruše.
Hvala ti Martina. Na podsjećanju. Na smislu. Na ljubavi. I da, vidimo se u Zadru na tulumu godine! ❤
Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page