Najjače sjaje oni što su jednom spavali u tami

novi

Priznat ću vam da sam danas tužna.

Ne ljuta, ne povrijeđena, već tužna, onako kako sanjive i pretjerano osjetljive osobe ponekad znaju biti. Tužna sam iz razloga jer primjećujem da su najčitaniji i najdjeljeniji tekstovi (ne samo na mojoj, već i na drugim autorskim stranicama) tekstovi koji se dotiču drugih ljudi, tekstovi koji pokazuju koliko je nesloge, nerazumijevanja i gorčine među nama, te koliko je još mraka, tuge i ropstva u našim grudima iako volimo govoriti da smo slobodni, i da je svjetlo ono što biramo za sebe. Zašto volimo čitati takve tekstove? Zašto se toliko pronalazimo u njima? I na kraju, pitanje koje postavljam sama sebi – zašto me još uvijek mrak među nama toliko pogađa?

Tužna sam i iz razloga jer na svoje oči vidim kako još uvijek lutamo cestama destrukcije, zavisti i zamijeravanja, iako u posljednjih nekoliko desetljeća izgradismo toliko novih i dobrih cesta, istih onih koje pokazuju kako svaku odluku u životu, kao i emociju bilo dobru ili lošu, plaćamo iz vlastitog džepa, i da svaka rana ili ožiljak na njoj dolazi upravo iz tog izbora, te odluke. Što je to s nama pa još uvijek mislimo da će nas opustošena i prljava cesta dovesti do rajske plaže iz snova? Dobro vodi dobrome, loše ne vodi nikamo. Uvjerih se u to na vlastitom putu, za one koji misle da pišem budalaštine, ili u ime nekog drugog.

Tužna sam i iz razloga jer sam u posljednjih šest godina, (inače najljepših godina mog života koje sam posvetila pisanju – onome što sam oduvijek željela), nekoliko puta poželjela odustati, poslati sve k vragu i zavući se na sigurno u svoj anonimni brlog, a sve zato jer me par pojedinaca na putu mog ostvarenja toliko duboko i neljudski povrijedilo da sam mislila da se iz te boli više nikada i nikako neću izvući. Ipak, izvukla sam se. Vjerom, voljom, isplakanim suzama, snagom duha, ali i odlukom da ću ubuduće puno pametnije gledati kome poklanjam svoje snove, svoje riječi, ali i najbitnije od svega – svoje srce na dlanu. I ne, nisam se iz te boli izvukla potpuno sama. Iz nje ste me, uz moje najbliže i najdraže ljude, toliko puta izvukli baš vi, svi vi dobri ljudi koji ste me svojim porukama, svojim riječima podrške i svojim srcima podizali onda kada sam bila na izmaku snaga, ne znajući da ste me zalijevali svojim suosjećanjem i svojom ljubavlju. Hvala vam na tome.

Priznat ću vam da sam danas tužna. Zbog tih nekoliko osjećaja koji još uvijek plivaju u rijeci moje duše, osjećaja koji me tište ali i potiču da nastavim raditi na sebi, čak i u ovoj okrutnoj okolini koja se s bilo kakvim umjetničkim radom otvoreno sprda, okolini koja rad i uspjeh valorizira kroz kuće, aute i slične materijalne stvari. No meni to više nije bitno, točnije, mojoj duši nije bitno. Egu će uvijek biti bitno, no srećom naučila sam, zahvaljujući svojim učiteljima poput Marka Nepa kako –

glavu neprestano treba iznova spuštati ispod srca kako se ego ne bi napuhnuo. Jer ako se ne sagibamo, život nas savine. Na ovaj način poniznost je prihvaćanje da je našoj glavi mjesto ispod našega srca, da je mišljenje podređeno osjećajima, a da je volja podređena višem poretku. To prihvaćanje ključ je primanja mudrosti.

Svijet nikada nećemo moći promijeniti, ni vi ni ja, i to je konačna istina, a kada kažem svijet tu mislim na ljude u tom svijetu, njihove misli, djela i osjećaje, ali svoj mali mikrosvijet, mikrosvemir ne samo da možemo promijeniti već i moramo. Ja sam ga odlučila mijenjati tako što biram ne režati na nesvjesne, nesretne i neosjetljive, pa umjesto toga biram živjeti svoju pjesmu, svoje note, svoje riječi. Ako si dovoljno uporan i dovoljno lud ljudski prefiksi s ne na početku riječi na koncu dignu ruke od tebe jer se nemaju čime hraniti i od čega rasti. A na pitanje iz mog posljednjeg posta na fb, pitanja koje glasi – kada ćemo napokon shvatiti da tuđa svjetlost ne gasi našu? Kada ćemo napokon prestati gasiti zvijezde na zajedničkom nebu? neka svatko od nas odgovori u sebi. Naposljetku, s tim će odgovorom svatko od nas na kraju dana u odsjaju vlastite duše morati leći u krevet. Nije to mala stvar ako mene pitate, dapače, najveća je stvar koju poznajem. I da. Ne brinite za moju današnju tugu. Ona je već dobro znam predigra za sve široke osmijehe koje mi trče ususret. U otkucajima srca, kao i u životu nema niti će ikada biti ravne linije. Ako ikada bude to će značiti da je kraj i da smo završeni.

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta. 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page