#Naši sretni kilometri

by pro 2, 2014Život0 comments

Otkad znam za sebe putujem, krećem se.

Unutar i izvan postavljenih granica, u glavi, na asfaltu, uz more, na papiru. Svako putovanje počinje prvim korakom, nisam iznimka. Nekome je taj prvi korak ujedno i posljednji. Nekome su kretanja jednostavno preteška. Valjda zato toliki od nas izabiru sjediti. Stolica, kauč, barski šank, uredska fotelja. Svejedno je. Dok god smo u zoni komfora. Dok god je ugodno, toplo, tijelu milo.

Onima koji je svejedno kažem,

Nismo se rodili da bi sjedili. Naše je tijelo predodređeno za kretanje. Za akciju. Pokret. Naše je tijelo žedno sunca, kiše, blatnjavih i neprohodnih puteljaka. Žedno je prirode, osjećaja povezanosti sa onim što nas okružuje i što je veće od nas samih. Teško da ćemo se napiti sreće iz kutije što naizgled proicira život. Pa čak i da jest tako kad tad ćemo je morati ugasiti. A što onda? Kamo ćemo krenuti? Negdje moramo.

TV mi posljednjih godinu dana samo skuplja prašinu. Uz sve poslovne obveze ne stignem je ni upaliti. Ma možda bih i stigla. Da. Bi. Da nemam njega…

Njegovo ime je Max. U moj je život ušao prije punih godinu dana. Čistokrvni labrador. Duša od psa. Razigran, lud ko kupus. Znatiželjan, hiperaktivan, dobronamjeran ali i vrlo tvrdoglav. Max je jednostavno biće. Živi život punim psećim plućima. Njegov je dolazak potaknut odlukom mog dečka, inače po profesiji osobnog trenera koji je eto, htio da se više krećemo. Kao pravi štreber proučio je sve što je trebao o labradorima.

Rekao mi je ovako ‘Draga, ovo ti je radni pas. I zato ga molim te tretiraj tako. On treba istrčavanje. Svakodnevno. Znači svaki dan, ako nisi memorirala ovo svakodnevno.’ Muški mozak. Rekoh: ‘Primljeno na znanje.’

I doista.

Od tog smo dana Max i ja krenuli na jednu nama sasvim novu, nepoznatu dionicu sreće. Maxu sve još svježe, neistraženo. Meni poznato, ali pomalo zaboravljeno. Sve što smo tog dana imali bio je start. Nula kilometara u nogama. Cilj ni na vidiku. Samo ono spomenuto putovanje koje počinje prvim korakom. No moja je sreća usprkos tome bila golema. I njegova je njuška odavala isto. 🙂

Nije prošlo dugo vremena, tek nekoliko dana. Max i ja smo se uhodali, uskladili korake. Pustila sam da nas njegova znatiželja vodi.

Doživjeli smo svašta.

Ledeno kupanje u prosincu, trčanje na grobničkom polju loveći male željezne ptice, višesatne šetnje uz more i lungo mare, njuškanje i zavlačenje po kastavskoj šumi, loveći ribe na otoku Rabu, valjanje i igranje u blatu, upijanje mirisa gorskih šuma, skakanje u more, skakanje u jezero…samo da je akcija.

Lovili smo zmajeve, bježali od kiše, upijali sunce… Neću lagati. Bilo je tu i discipline. Učenja. Hodanja uz nogu. Ali uvijek smo bili u pokretu.

fotografija (83)

fotografija (80)

fotografija (82)

fotografija (81)

Kako rekoh, kad imaš psa nemaš mir.

Barem kada se radi o velikom, aktivnom radnom psu. Ali kada imaš takvog psa, čitaj najboljeg prijatelja, onda imaš nešto najvrijednije. Imaš vjernog suputnika u aktivnom načinu življenja. Nekoga tko će te motivirati, potaknuti, osloboditi stresa, doslovno te izvući iz kuće (bez obzira kakvo je vrijeme vani).

Ono što je posebno kad je riječ o aktivnom načinu života to je da tu nije samo riječ o sportu kao takvom.

Aktivan način života znači da smo budni, radosni. Željni adrenalina, pozitivne promjene. Naposljetku, novih spoznaja.

I da imamo neopisivu potrebu testirati sebe i svoje granice. Vjerujte mi, na svojoj sam koži osjetila sve bitne promjene. Svaki je prijeđeni kilometar bila jedna sumnja manje, jedan osmijeh više. Dokaz da kretanje ne znači samo ne stajati na mjestu, već da se kretati znači biti u svijetu a ne od svijeta.

Uz toliku količinu dinamike i kretanja ostalo je i vremena za ‘mene‘. Sebe sam pronašla u yoga mir koji nema cijenu, o čemu svjedoči i moj nedavni tekst, te svakodnevnoj meditaciji, meditacija obrok koji ne preskacem.

I još nešto. Sve smo manje vremena provodili kod kuće. Morale su se kupiti nove tenisice. Max je ojačao, narastao. Šetnje su postale dnevna rutina. Obaveza i zadovoljstvo.

Max sada ima godinu i četiri mjeseca. I trideset kilograma. Ja kažem, trideset kila čiste ljubavi. 🙂

Netko živi sitnim, tek načetim koracima. Nečujno, kao da dotiče rosu. A netko živi tek kad izađe iz svojih cipela. Kada skoči kilometar od zemlje.

Iako sam oduvijek bila vrlo aktivna što svjedoči bavljenje raznoraznim sportovima tek sam uz Maxa osjetila što znači dobiti akciju i reakciju.

Akcija kao poklon tijelu, reakcija kao poklon duši. Osmijeh nakon prijeđenih kilometara.

1656395_10202766622182211_1944718711_n

Koraci su ono po čemu se prepoznajemo u masi. Radost je ono na što se odazivamo. Ako nas ikada sretnete znat ćete o čemu pričam.

Volim njega. Volim naše sretne kilometre.

I dopustite mi da vam kažem još nešto!

Nitko vas neće pokrenuti ako ne pokrenete sami sebe. Čak i kad je riječ o osobi koja vas voli najviše na svijetu.Čak naprotiv. Netko tko vas voli, poštuje i cijeni ukazat će vam (bez imalo zadrške!) na vaše nemire, podsjetit će vas koliko je bitno da imate nešto svoje, nešto u čemu uživa vaša duša ali i vaše tijelo.

logo3

0 Comments

Submit a Comment

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

Oslobodi svoj um i uživaj u posebnim pogodnostima!

Iskoristi 10% popusta na e-knjigu "J..e li vas ego?" i 5% popusta na ostale knjige, koje ti stižu na adresu gdje god se nalaziš. Prijavi se na newsletter i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima i ekskluzivnim ponudama. Ne propusti priliku za uštedu i inspiraciju!

Kod ti šaljem mailom odmah!

Pin It on Pinterest

Share This