Nek ti tvrdoglavost bude kao vjetar. Nek radi za tebe, a ne protiv tebe

cof

O životu sam najviše naučila od najranjivijih skupina ljudi. Onih koji ne rade ništa da bi se promijenili, i onih koji rade sve da bi se promijenili. Rijetko kada sam učila od onih u „sredini“. Pratilo se samo one na suprotnim stranama klackalice, pratilo i upijalo. Bile su to najčešće besplatne lekcije, lekcije koje nisu bile u nastavnom planu i programu, ali nekako se ispostavilo da su one bile najbitnije, barem što se tiče života kakvog živimo svakoga dana.

Tvrdoglavost je vrlina? Ne bih se posve kladila u to.

Oprostite mi ako će se netko osjetiti prozvan, ali smatram da su tvrdoglavi ljudi pomalo budale. Tvrdoglavi ljudi, e sada je bitno razlučiti na koje tvrdoglave ljude mislim – ne rastu i ne razvijaju se. Ovdje dakle mislim na tvrdoglavce koji odbijaju učiti, poslušati, prilagoditi se, mijenjati i jačati svoje slabe strane. Ovdje mislim na sve one negativne aspekte tvrdoglavosti koje neupitno izviru iz našega ega i taštine. Ovdje mislim na sve one trikove tvrdoglavosti koji nam priječe slobodan prolaz do vlastitog rasta, sreće i produktivnosti.

O ovome pišem jer sam i sama jednom činila isto. Tvrdoglavost je nerijetko bila moj najomiljeniji hobi. Joker karta za inaćenje, nepotrebno dokazivanje, pa čak i forsiranje kada su stvari očito radile protiv mene. Tvdoglavi ljudi trljaju na nos svoju do savršenstva naučenu točku tvrdoglavosti, istovremeno se utapajući u želji i čežnji za promjenom. Tvrdoglavci, zvuči skoro kao punoglavci, ostaju uporni i nedokazivi u svojoj sigurnoj čahurici sve do trenutka kada ne osjete da u njoj već predugo spavaju sami. A tada nastupa promjena. Promjena života.

Kada osjećamo da imamo najmanje snage zapravo je imamo najviše. Zašto to kažem? Zato što sam na svoje oči u proteklih godinu, dvije dana vidjela kako se jednom tvrdoglavi, umorni, nedokazivi ljudi poput fenixa izdižu iz pepela, kako posve promijenjeni započinju svoj život ispočetka, noseći na ramenu novu torbu punu snova, nadanja i željâ. Sretna sam jer sam svjedok priča koje će se tek pričati. Prošla su vremena u kojima smo počeli raditi sa osamnaest godina ili nakon završenog fakulteta, pa u toj istoj firmi nakon četrdeset godina predanog rada dočekali mirovinu. Prošla su vremena reda i sigurnosti. U ovom vremenu vlada neki novi „ kreativni nered“. Čekaju nas nove staze na kojima ćemo morati posaditi nešto posve novo.

Kada pogledam ljude oko sebe svjesna sam da nas zapljuskuju novi vjetrovi promjena. Toliko mojih poznanika uživa radeći ono što voli (iako još uvijek postoje ljudi koji misle da u poslu ne smijemo uživati ) i ne samo da uživaju već i žive svoj posao, što znači da ne odvajaju privatno od poslovnog. Možda nas je neka „stara škola“ učila da ne smijemo miješati privatno s poslovnim, no ja ipak mislim da nas niti jedna škola neće naučiti kako da zavolimo ono što radimo. To moramo naučiti sami.

Nikada do sada nije bilo toliko nezadovoljstva među ljudima, pa ipak nikada do sada nisam osjetila niti toliku količinu pozitivnih vibracija. Nikada nije bilo bolje vrijeme za promjene nego sada. Nezadovoljstvo je katalizator promjene i može nas tranformirati do neprepoznatljivosti. Ljudi koji imaju poriv za promjenom to će i učiniti. Bez obzira koliko tvrdoglavi bili. Gledajte i učite od njih. Iskreno, prekrasno mi je biti svjedok prizora kada se nečiji hobi pretvara u posao koji donosi strast ali i mjesečnu egzistenciju. Entuzijazam i polet koji vlada kod tih ljudi opipljiv je i prenosan. Da ne bi bilo zabune, nigdje nisam spomenula da je promjena laka i ugodna. Zahtijeva velika odricanja, mukotrpni rad i ono što je možda najgore – otpor sa svih strana. Nije tajna kako svijet želi da ostanemo prosječni. No ako čitate ove moje retke i na trenutak se osjećate kao da ste se pronašli u njima, ja sam iskreno sretna radi vas i radi sebe.

Ovo su moji i vaši vjetrovi promjena. Oslobodimo se utabanih razmišljanja i prepustimo se plimnom valu novih mogućnosti. Ima nade ako shvatimo da moramo ići „uz vjetar“, a ne se miriti da je sve već preodređeno. To možemo ostvariti samo ako se ne zadovoljavamo sa svakodnevnim preživljavanjem, dužničkim ropstvom, prosječnosti i šutnjom na sve brojnije deformacije. Raširimo krila i prepustimo se vjetru. A što se tiče tvrdoglavosti, tko kaže da ne smijemo biti tvrdoglavi? U ovome svijetu to je naše pravo ali i obaveza – samo, neka tvrdoglavost baš kao i vjetar radi za nas, a ne protiv nas.

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page