Nemam ti ja tih živaca

bloggg

Za izmotavanja. Za prigovaranja. Za navikavanja. Za zavaravanja. Za podjebavanja. Nemam ti ja tih živaca … Ali nije da ih nisam probala imati. Ruka mi otpala ako nisam, trudila sam se, vjerujte mi, iz petnih žila, svime što sam znala i imala, trudila sam se, ali ne ide. Moji su živci valjda oduvijek bili neotporni na ona uglađena sranja koja se serviraju kao specijalitet kuće, po vlastitoj narudžbi, i na zlatnom pladnju.

A nije da nisam šutjela onda kada je trebalo čvrsto dreknuti, i nije da nisam slušala onda kada je trebalo mirno ignorirati, i nije da nisam opravdavala onda kada je trebalo jednostavno otpustiti, i nije da nisam trpjela onda kada je to bilo loše za moje zdravlje. Sve sam to radila, pa i više od toga. I vidim da nisam bila jedina.

Sonja Šumić: „Da, nemam živaca više za maske i lažna lica, za farse, i za ljude kojima je srce samo pumpa za krv, a cijepljeni su protiv svakog oblika emocije! Nemam živaca za cjeloživotna podjebavanja od bilo koga, a pogotovo od “bliskih” ljudi! Nema vise živaca za nikoga i ništa što neće izazvat osmijeh i mir u meni!“

Sandra Maroja: „Nemam ti ja više živaca za živciranja … za ljudsku zlobu… za priče o bolestima… za ćakule…. za kamuflirane dobronamjerne savjete… za prijetvorne dobrote… za vrućinom iživcirane ljude što šire svoj nespokoj …“

Benisa Ahmetspahić: „Nemam ti ja živaca više da drugima objašnjavam svoje postupke,riječi,djela… Nemam živaca za laž, dvoličnost, ulizice, nekulturu i netoleranciju… uh nemam ja za živaca za bezobrazluk jednostavno.“

Aleksandra Abić: „Nemam ja tih živaca da stalno šutim ako sam u pravu,da gledam u ta namrgođena lica koja uvijek traže neku pravdu. Nemam ja ti živaca da ne zaplačem ako sam na redu, da očima svojim ne dopustim slobodu, da dušu svoju ne pustim. Niti da uvijek u zadnjem redu posmatram nemire i tuge. Nemam ja ti živaca vječito živjeti za druge.“

Jelena Draškić: „Nemam živaca za pravdanje drugima, nemam živaca za lažna prijateljstva, nemam živaca raditi ono što mi neko nameće, nemam živaca za one koji žele biti u pravu.“

Ružica Diković-Panić: „Nemam živaca za promašene ljude i lažna prijateljstva. Nemam živaca za bahate ljude i licemjestva. Nemam živaca za bahate gazde koji zapošljavaju radnike pa se iživljavaju jer im se može…“

Ivana Matokanović: Nemam ti ja tih živaca za ogovaranje. Nemam ti ja tih živaca za pretvaranje. Nemam ti ja tih živaca za maskiranje. Nemam ti ja tih živaca za otkrivanje. Moji živci služe za pozitivu i iskrene ljude od ponedjeljka do petka. A subota i nedjelja smijeh i kavica uz meni drage i vesele i iskrene ljude. Tako u krug sve ispočetka.“

Danči Lemon: „Nemam više živaca za čitanje između redaka… Brate ,reci što imaš ili šuti!!!“

Kamo sreće da svi izgubimo preostale mrvice živaca što ih čuvamo za te neke beznadne slučajeve, pa da počnemo živjeti bez njih, zdraviji, slobodniji, neopterećeniji.

Priznat ću vam, oduvijek sam se divila ženama/muškarcima/ma bilo kome živom, s onim debljim, reklo bi se „konjskim živcima“. Živopisnim likovima koji bez puno muke hendlaju to kada im se laže, prešućuje, ulizuje, podmeće, krade. Svaka čast njima koji sve to (onako gospodski, profinjeno i s fino zapakiranim osmijehom) guraju pod tepih svojih vlastitih jezika, vežući ih u čvorove pristojnosti, ne dopuštajući si da zajauču kada ih se stisne, da se odpetljaju kada ih se povuče (za jezik).

Priznah eto, oduvijek sam se divila upravo njima koji svoje živce štede poput bočice omiljenog, skupog parfema, kapajući ga samo u posebnim prilikama i s posebnim ljudima. Ja i da sam htjela štedjeti tako svoje živce nisam mogla, ili jednostavno, nisam znala kako. Sve što mi se u životu dešavalo, dešavalo se i mojim živcima, i nikada ih nisam znala zaštititi od sebe, a kamoli od drugih ljudi. Kada bi bila sretna i moji su živci poskakivali od sreće, kada bi bila na rubu snaga, i moji bi živci zurili u ponor. Znali smo dobro koliko možemo izdržati skupa, valjda smo zato i preživjeli.

Danas smo dobro, moji živci i ja, hvala na pitanju, štoviše, čak i vrlo dobro, no nikada više toliko dobro da bi se trošili na ono i one koji to ni najmanje ne zaslužuju.

p.s. a kako ste mi vi?! Vidim puno bolje otkada nemate tih živaca …

p.p.s. šta god da nam se dogodi u životu, poslušajmo ponekad starije i mudrije koji kažu, najgore ti se sekirat, čitaj živcirat.

18882147_1759337274082193_3101983636605736352_n

Do novog čitanja, ostajte mi opušteno. Koliko je to moguće.

Vaša Ingrid.

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • Anže Filipič

    Sve slabo je za nešto dobro, tako da trebamo zahvaliti za svako situaciju koju smo imali u životu, možda se tada činila malo manje pozitivna ali kad se sada pitamo zašto je bilo to dobro uvijek dobimo odgovor. Uvijek nešto naučimo i postnemo jaći.

    “If we really want to love, we must learn how to forgive.” Mother Theresa

    Forgive me my less-good croatian language. Anže Filipič
    https://www.youtube.com/watch?v=Wcf5b3mENJU