Nije život samo sunce i more. Druga strana života na otoku – Tenerife

12091354_10207189183863489_8866987273647350928_o

Idući će mjesec biti točno deset mjeseci otkada živimo na otoku. Da krenem nabrajati šta se sve dogodilo u ovih nekoliko mjeseci, potrajalo bi. No, to je život. Donosi svašta, ono što očekujemo i ono što ne očekujemo. Zar ne bi bilo dosadno da je ikako drugačije? Vjeujem da bi.

Kada smo prije nepunih godinu dana sletjeli na rajski otok Tenerife, u potrazi za nekim drugačijim (namjerno neću reći boljim životom jer smo dobar život imali i u Rijeci) znali smo da ćemo ostavivši Balkan i rodnu Rijeku iza sebe ostaviti sve sigurno i poznato, a da ćemo zauzvrat dobiti nešto novo, drugačije, možda bolje. I dobili smo. Promjenu, točnije gomilu promjena. Došle su u toliko različitih verzija. Vremenu, prirodi, ljudima, kulturi, poslu, običajima, sveukupnom načinu života. Promjene su se događale same od sebe, i još uvijek se događaju. Htjeli ne htjeli morali smo se prilagoditi, jer bit ću vam iskrena – otok ne oprašta.

I tako je deset mjeseci proletjelo u trenu. U ovom smo donekle kratkom vremenskom periodu dobili toliko poruka vezano za život na otoku da više ni ne brojimo. Ljudi su nam pisali, a naročito nakon mojih prvih tekstova o preseljenju na otok hrvati se na kanarima broje na prste jedne ruke ovo je nasa prica, a i dalje pišu. Samci, obitelji s djecom, mladi parovi, čak i umirovljenici. Svi čini se, žele spakirati svoje kofere, napustiti Hrvatsku ili bilo koju drugu zemlju naše regije i započeti novi život.

Stoga smo pokrenuli i FB stranicu Dobrodosli naTenerife gdje pokušavamo ljude upoznati sa otokom i dati im relevantne inforamcije. Spomenut ću to nam je grupa donijela i dobra i loša iskustva (kako to inače biva u životu). Mnogi su ljudi zaista zahvalni na svakoj našoj informaciji, (imajući u vidu da to radimo u svoje slobodno vrijeme, nakon posla i ostalih obaveza) te se i sami pokušavaju aktivirati u traženju smještaja, posla i svega onoga što je potrebno za započeti novi život na otoku. Drugi se pak, otvoreno ću reći vrlo nekulturni i neodgojeni ljudi nalaze vrlo uvrijeđenima ukoliko im ne pružimo sve detaljne informacije koje i mi sami često ne možemo znati. Za takve bi ljude bilo idealno da im mi pronađemo smještaj, posao, prijatelje, pa na naposljetku i živimo njihov život ovdje. No dobro, takvih će ljudi uvijek biti, a moj partner i ja smo takvi da se uvijek okrećemo pozitivnim iskustvima pa prema tome i pozitivnim ljudima.

Dakle, ni ne okrenuvši se, otok nam je umjesto dalekog i nepoznatog stranca postao bliski prijatelj koji je tu, koji živi sam i za sebe, pod zajedničkim nogama ali s isključivo svojim uvjetima, prijatelj kojeg i da želite ne možete napustiti tek tako lako. Otok vam se uvuče pod kožu ali vam je i odere do kraja. Jer kada se dogodi da ti netko tko bi ti trebao biti najbliži prijatelj u trenu postane stranac teško da možeš otići od njega.

Svatko će normalan tko sada čita ovaj tekst pomisliti – kako bi ti sunčani, rajski otok ikada mogao postati strancem, pa on sve ljude dočekuje raširenih ruku, i zašto bi itko normalan i poželio otići sa otoka sreće? I imali bi pravo pomisliti tako nešto. Ipak, taj netko, ukoliko ne živi na otoku duže vrijeme ne zna o čemu točno pričam. Stoga prije nego otkrijem drugu stranu otoka, onu realniju, možda naizgled manje sunčanu ali ipak vedru i životnu, napomenula bih da sva ova iskustva dolaze iz mene kao individue a ne kao kolektiva, stoga ono što sam ja doživjela i što još uvijek doživljavam na otoku možda nije osjetio niti će osjetiti itko drugi. I ovo što ću napisati ne znači da mi je otok postao neprijatelj, već samo to da nas ne vidim kao bliske i najbolje prijatelje do kraja života…

12898428_10208289966742373_6199150767151969530_o

Nijedan čovjek nije otok

Jednom kada se doselite na otok morate biti svjesni njegove veličine i izoliranosti. S jednog do drugog kraja otoka stižete u prosjeku za cca 50 minuta, što znači sve je blizu i sve je na dohvat ruke. Ponekad vas tako mali prostor može ugušiti. Ja sam tu izoliranost osjetila više nego moj partner. Valjda sam po prirodi takva. Nemirnog i s ‘crvima u guzici’ duha. Nigdje ne mogu biti jako dugo vremena, a to sam osjetila već nakon nekoliko mjeseci života na otoku. Mislim, možete vi sebi isplanirati vikend pa pobjeći na kopno ili na drugi otok, istraživati i uživati ali za to morate imati dosta novaca, slobodno vrijeme, i nekoga tko će vam čuvati dijete ili kao što mi imamo psa. Jer psa ne možete uzeti sa sobom po visokim temperaturama, u avion ili po brodovima koji spajaju otoke. I na koncu, što god da na otoku radiš i gdje god da ideš treba ti dobro društvo. Iako sam ja španjolski jezik naučila u dosta kratkom vremenu, to ne znači da sam upoznala i ljude i da sam stekla prijateljstva.

Vjerujem da sam za to i sama kriva jer se nisam potrudila oko toga. Meni je ipak draže biti u hladovini uz knjigu, biti na plaži za pse s Maxom, šetati i popiti kavu sama, nekako se ne vidim u gomili, te kako ispijam koktele na +30. Također, iako su ljudi ovdje otvoreni nerijetko je slučaj da se Španjolci druže sa Španjolcima, Talijani s Talijanima, Englezi s Englezima, Slovenci sa Slovencima, kao i svugdje u svijetu zar ne? Neću lagati, na otoku sam upoznala divne ljude ali ipak nismo uspostavili dubok odnos na kakav sam ja navikla. Zato se na otoku često osjećam jako usamljena. Nedostaju mi moji prijatelji, naše priče, naša stara mjesta koja bude stare uspomene i iskrene emocije.

Ono si što voliš 

Ukoliko volite sunce, ocean, duge pješčane plaže, rijeke turista, restorane i pubove na svakom koraku, zabavu, šarene štandove i glasnu muziku onda je otok (tj. južni dio otoka pravo mjesto za vas, sjever je kišovitiji, i tamo živi i radi više domaćih otočana). Zato se sve što pišem odnosi na jug otoka. Nadalje ukoliko volite biti 12 mjeseci u godini u oskudnoj odjeći, šetati ulicom u kupaćem kostimu, s ručnikom i kremom za sunčanje u torbi otok je pravo mjesto za vas. Isto se odnosi i na posao. Ukoliko volite strance i ne plašite se rada s ljudima sa svih krajeva svijeta onda će vam se otok svidjeti. No moram vam spomenuti i to da je jug otoka prepun turista, ali ne mlađe već poprilično starije generacije. Bit ću vam iskrena i reći da nikada i nigdje nisam vidjela na jednom mjestu toliko starih ljudi i invalida. Čini se da njima klima i otok jako pašu. Ipak to zna biti pomalo čudno jer gdje god da dođete okruženi ste s mnogo starih ljudi.

Ukoliko pak volite otići u kazalište, posjetiti izložbu ili neko kulturno-umjetničko događanje, ako volite popiti kavu na mirnijem mjestu bez turista i bez napada kineskih prodavača na svakom koraku onda jug otoka nije za vas. Sve stvari koje sam nabrojala i sama jako volim zato mi valjda otok nije najbolje sjeo da tako kažem. Nerijetko mi nedostaju baš takva događanja. Ovdje je sve podređeno turistima i sve je u služni zabave i prodaje, a meni je to prečesto jako naporno i odbojno.

Da bi cijenili sunce, moramo ponekad osjetiti i kišu

Nisam mogla vjerovati da ću to ikada reći ali nedostaje mi kiša.  Moja uporna, nepokolebljiva riječka kiša. Na ovu rečenicu moj partner okreće očima. On pak obožava sunce i uživa u njemu više nego ja. U ovih deset mjeseci koliko smo tu kiša je pala svega par puta, i to nekoliko kapi to nekoliko minuta. Vrlo čudno za nekoga tko dolazi iz najkišovitijeg grada u Hrvatskoj. Zaista ne znam imaju li ljudi ovdje kišobrane, čak sam sigurna da ih nisam nigdje vidjela da se prodaju. Sunce je na nebu svaki dan osim dana kada vlada Calima (Calima je pustinjski vjetar iz Sahare koji puše prema Kanarskim otocima i donosi pješčanu maglu). Tada Calima naruši boju plavog neba pa po nekoliko dana zna biti oblačno ali ne u našem smislu. Calima je nešto što vam ne mogu opisati. Toplije je nego inače, tlak se spusti i bude baš neugodno vruće. Zato mi nedostaje kiša. Volim je osjetiti na koži, slušati je kako zvekeće po prozorima, napraviti si kavu ili čaj, uzeti knjigu u ruke i ušuškati se pod dekicu. Nije mi uvijek do japanki i kupaćeg kostima. Nije mi uvijek do trideset stupnjeva, sunčanih naočala i neba bez oblačka. Ponekad bi se samo ušuškala u sivo.

Jel daleko od očiju zaista i daleko od srca?

Daleko od očiju, daleko od srca – narodna je izreka sa kojom se slažu mnogi koji pokušavaju biti vezi sa nekim tko živi u drugom gradu, zemlji, pa i na kontinentu. Mislim da se ova izreka ne mora odnositi samo na naše ljubavne partnere već i na naše prijatelje, obitelj i suradnike. Ja se u ovom slučaju ne bih složila sa ovom izrekom i rekla bih da ljubav ponekad može biti puno jača ukoliko osobe nisu jedna kraj druge. Primjer za to je virtualna komunikacija koju sam razvila putem društvenih mreža (fb:ingriddivkovic)sa svojim čitateljima. Ljubav, bliskost i razumijevanje koje vlada između nas dokaz je da ne moramo nužno biti blizu nekih osoba da bi ih zaista i osjetili, ali da je istina istina je – neke duše će s vremenom osjetiti potrebu da se i očima sretnu.

Tako ja sada osjećam da je vrijeme da se sretnem očima sa svim onim dušama koje me hranue i potiču posljednjih nekoliko mjeseci. Valjda je to do mene, ne mora značiti da će biti tako i kod vas. Možda ćete vi sasvim normalno održavati komunikaciju putem mreža ili skype pozivom uživo i da zato nećete osjetiti da ste daleko od očiju. Meni neću lagati, moja obitelj i prijatelji zaista nedostaju i ponekad bi dala sve samo da sa sestrom mogu popiti kavicu na našem balkonu gdje raste majčino cvijeće. Zato prije nego dođete postavite si pitanje i iskreno odgovorite na njega – Hoću li jednom kada dođem na otok moći biti sam/a, daleko u svijetu bez svojih najbližih?

Dom je tamo gdje si ti 

Govore da je dom tamo gdje nam je srce i u pravu su. Dom je tamo gdje su ljudi koje volimo, gdje smo sretni i gdje smo ispunjeni zadovoljstvom. No ipak, ima trenutaka kada dom nisu samo ljudi koje volimo već da su dom i male sitnice, rituali, mjesta i običaji koja inače uzimamo zdravo za gotovo. Evo za mene osobno dom je i jezik kojim govorim. Španjolski obožavam, no ipak više volim svoj materinji jezik – hrvatski. Ne nisam nikakav okorjeli patriota niti nacionalist, samo sam običan čovjek koji voli i cijeni zemlju iz koje potječe. Kakva god ona jest. Kada živite vani morate se pomiriti sa time da ćete svoj jezik pričati samo unutar svojih zidova. I da neće svatko znati gdje je Croatia.

Osim jezika za mene je dom i more. Što god vam ja rekla ne morate mi vjerovati ali u jedno budite sigurni – nigdje na svijetu ne postoji more kao što je naše. I nigdje na svijetu ne postoji ljepša obala nego što je naša. Kakvi Kanari. Ovo je predivno, ali raj stanuje na Jadranu :) Eh da nam je samo malo država sređenija, gdje bi nam bio kraj…

Eto dragi moji… Oprostite mi na tolikoj količini riječi, ali shvatite, isto je toliko i emocija u meni. Gomila. Hvala vam na čitanju. I na ljubavi kojoj me ispunjavate. Mislim da je ovo moj posljednji tekst o životu na otoku, što zbog toga jer više nemam šta za reći a što zbog toga jer se za mjesec dana vraćam u Hrvatsku. Za sada samo privremeno a za budućnost, tko zna gdje me put nosi. Život je ionako jedno duuuuugo putovanje :)

ŽIVITE! ŽIVITE PO SVOJIM PRAVILIMA. I AKO VAS NEŠTO IZNUTRA VUČE U SVIJET SPREMITE TE KOFERE I KRENITE! ŽIVJETI ZNAČI RISKIRATI! Ali budite svjesni jedne stvari. Ako želite živjeti vani morate biti spremni na sve! I više od toga!
S ljubavlju. Vaša,

logo-za-web1

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page