Oni što ne potraju, zauvijek ostave trag jedno u drugome

IMG_20191123_192825 (1)

Da je netko od prvoga trenutka nečiji vidi se izdaleka, golim okom, u prostoriji prepunoj ljudi ta dva lica kao da odjekuju jedno drugim, istim tempom, istom bojom i istim žarom, stvarajući tako poput nevidljivog bumeranga novu vrstu tišine, novu vrstu smisla, pa kroz šumu besmisla i kroz nepreglednu cestu života to dvoje sretnika, do jučer posve nepoznati krenu koračati jedno pokraj drugoga, ne spotičući se o vlastitu prošlost, niti o budućnost, čak niti jedno o drugo, štoviše, oni od prvoga trenutka plešu stopama zajedničke sadašnjosti priljubljeni dušom i tijelima, kao jedno, kao tinjajuća svjetlost koja ljubi sve svoje zrake, i one koje su pred njom ponosne i jasne, i one koje joj iza leđa vire nevidljive i nejasne. Nema opasnosti za one koji se preko noći zavole, koji se od prvoga pogleda prožmu tintom zajedničke pjesme života, i koji na ramenima vlastitih individualnosti odluče sagraditi dvorac zajedničke neprolaznosti. Za one koji nikuda ne žure, ljubav uvijek ima vremena, uvijek, sve do trenutka kada ljubav ne predosjeti da će jedno od njih dvoje promijeniti tempo koraka, tempo zajedničkog plesa, da će ubrzati ili još gore, da će posve zastati, kao da će u njoj ili u njemu ponestati želje ili snage nastaviti plesati dalje. A glazba u pozadini i dalje svira i svira, neopterećena parom dobro poznatih ljubavnika koji će opterećeni koracima na trenutke posve izgubiti sebe, jer vrlo često, vezanost lako postane zavisnost, a ljubav ovisnost.

Da će netko potrajati zauvijek to nam ne obećava ljubav već naš um i naša dupkom puna čekaonica očekivanja koja kada se ugase sva svjetla svijeta ostaje samo to, čekaonica naših vlastitih očekivanja. Dopustiti nekome da nam se dogodi, istinski i do kosti, i onda ga kada je vrijeme pustiti u miru i ljubavi, nezavisno od naše jake želje da ga privedemo do smrti, istinska je hrabrost, ali nisu svi dovoljno hrabri i nisu svi dovoljno svjesni vlastite smrtnosti. Zato ljubav ne čeka naše odobrenje i naše otpuštanje, ona sama otpušta sve što je u njezinoj blizini stisnuto i suvišno, sve što se troši, a ne živi. Nisam mogla ni slutiti da će me baš ta ljubav, moja ljubav, za koju sam mislila da će potrajati vječno, naučiti hrabrosti o kojoj sam do sada mogla samo sanjati, ili o kojoj sam do sada mogla samo pisati. Da je život nesigurna brazda koja mi se u posljednjih nekoliko mjeseci duboko utisnula u ovu bijelu tridesetčetverogodišnju kožu svjedočit će riječi koje će se nakon ovog ponora duše u koji sam vlastitim odabirom svjesno zaronila, tek krenuti ispisivati. Korak po korak, riječ po riječ, tragom nekih novih cesta, susretat ćete me kao i do sada, istu, ali i posve drugačiju. Nema boli za one koji umiju odabrati sebe nakon što su punih sedam godina birali nekog drugog. Sada znam, oni što ne potraju, zauvijek ostave trag jedno u drugome. Hvala ti na tragovima koje si ostavio na meni.

Hvala ti za ljubav.

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page