Poduzetnica sam u Hrvatskoj. Ukratko, svakodnevno živim na rubu ponora

24.1.

Poduzetnica sam u Hrvatskoj. Ukratko, svakodnevno živim na rubu ponora.

2019. mi je započela upravo tako, na rubu poslovnog ponora i s gorkim okusom u ustima. Tome mogu zahvaliti državi, novom prijedlogu zakona o doprinosima za sve male poduzetnike koji je učinio da nakon tri godine urednog poslovanja donesem konačnu, i za moj skromni, slobodnjački džep vrlo mučnu odluku o zatvaranju vlastitog j.d.o.o.- a kojeg sam s velikim entuzijazmom i željom za poštenim i samostalnim radom otvorila na ljeto 2016. godine.

više o prijedlogu zakona na: *sto-nam-donosi-konacni-prijedlog-zakona-o-doprinosima

Pa si mislim. Svaka ti čast državo! Ubila si mi svaku želju i volju za poštenim radom. I ne samo to. Ugasila si u meni sve ćelije optimizma kojima sam se svakodnevno hranila i kojima sam se otvoreno ponosila svo ovo vrijeme. Ušutkala si dijete u meni koje je željelo iskoristiti sva svoja znanja i talente, radeći ono što voli i s uvjetima koje sam stvori. I to na pošten način nadasve. A sada si me doslovno – ubila. Svojim paradoksima, nebuloznim zakonima koji čine da u banku idem s knedlom u grlu i da se bojim svake bijele omotnice koju ugledam u sandučiću. Kao tridesettrogodišnja poduzetnica/direktorica žena u Hrvatskoj čestitam ti, učinila si da se sramim svojih ironično smiješnih titula, poduzetničkog neznanja, naivnosti, koprcanja u živom pijesku tvoje nehumane birokracije, i na koncu, učinila si da se ponekad posramim pred svojim snovima koji neželjeno ostaju u sjeni računa, brojki i faktura.

Iz svake se želje rađa hrabrost, a iz hrabrosti dosljednost. U to sam vjerovala onih dana kada sam lutajući hodnicima porezne uprave potpisivala svu potrebnu papirologiju za vlastitu financijsku „slobodu“. Na brak bih teže pristala nego na ovo, otimalo mi se kroz misli dok sam u podnožju ugovora prislanjala pečat na kojemu je pisalo kreativno pero j.d.o.o. Sada mi se kroz misli otima tek majčina misao „Mani se priče sam svoj šef i počni tražiti siguran posao u školi“. Svaka se majka boji za svoje dijete, isto kao što svaka majka zna da dijete i da hoće, ne može protiv sebe i onoga što nosi u sebi. Jednom slobodnjak – uvijek slobodnjak kažu. Koje li lažne utjehe za ego u riječi sloboda kojom se i sama s vremena na vrijeme volim razmetati. A istina je ta da nitko od nas nije slobodan. Nitko živ tko posjeduje adresu, račun i oib.

Da, to ova država probudi u čovjeku. Čak i čovjeku poput mene koji u svemu pokušava pronaći neku lijepu stvar, neki viši smisao, poznatu ideju da se „ukoliko nešto jako želiš, cijeli svemir uroti da to i ostvariš.“ Nikada Hrvatska neće biti svemir kada umjesto toga može biti asteroid koji svakodnevno udara po onima koje najviše boli. „Šta ti bi da se s Tenerifa vratiš u Hrvatsku?“ U glavi osim majčinih odjekuju i riječi mnogobrojnih prijatelja i poznanika od te čuvene 2016. godine. Šta mi bi? Ne znam ljudi. Ludilo valjda, ludilo u glavi kojemu nema lijeka.

„Negdje oko 1950. dok je još bila dijete, Ramona Caraballo je postala robinjica u jednoj kući u Montevideu. Radila je sve, a zauzvrat nije dobivala ništa. Jednog ju je jutra posjetila baka. Baka je stigla s polja u velikoj žurbi jer se trebala odmah vratiti u selo pa je brzo ušla, žestoko išibala svoju unuku Ramonu i otišla. Ramona je plakala i krvarila. Podižući bič, baka joj je rekla: – Ne tučem te zbog onoga što si učinila. Tučem te zbog onoga što ćeš tek učiniti.“

Negdje oko 2019. taman kada je mislila da više nije dijete, Ingrid je uz mnogobrojne druge žene slične njoj postala robinjica u jednoj maloj državi na brdovitom Balkanu. Te su žene poduzetnice radile sve, a zauzvrat su dobijale mrvice. Kada su bake svih tih radišnih žena digle ruku na njih po tko zna koji put, žene su se izmaknule istovremeno pomislivši – ne mogu više! Neke su žene nakon tog nemilog incidenta sa svojim obiteljima odselile u drugu zemlju, a druge su čuvenoj baki teror (među njima je bila i Ingrid) odlučile otvoreno reći – NE! plativši joj istovremeno najveću moguću cijenu za slobodu.

Ali život – pomislila je Ingrid, ne bojeći se budućnosti i onoga što joj budućnost donosi, život je ionako prekratak da bih bila i ostala robinjica nečije lijepo upakirane imaginarne slobode. Sloboda koju ja poznajem i koju ću i zatvorenim očima bez problema potpisati, ionako se nikada nije ticala stanja na mom računu već istinskog stanja u mom srcu i duši. Država na takvo stanje, kladim se, s jednom malom robinjicom nikada i nije ozbiljno računala.  

*priča o Ramoni Caraballo citirana iz knjige Eduarda Galeana – „knjiga zagrljaja“

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page