Moje me želje guraju do ruba.
Nemam kamo uzmaknuti.
Mogućnosti istovremeno vrište da se probudim jer,
svi se slažu kada kažu,
„želje su jedno, mogućnosti drugo“.
Nedavno sanjah nesvakidašnji san. Bila je noć punog mjeseca, a tih sam noći sklona sanjati potpuno lude i pomaknute snove koje rijetko imaju veze sa zbiljom koju živim. Da ne duljim, sanjah da sam na igrama na sreću osvojila veliki novčani dobitak. Toliko veliki da bih, da sam ga zaista osvojila, do kraja života mogla ne raditi ništa, iako poznavajući sebe, to bi se ništa ubrzo pretvorilo u sve.
Probudih se istovremeno i sretna i nesretna. Moram priznati, čudan osjećaj. San me drža skoro cijeli dan. Da, bi toliko intenzivan, toliko stvaran. Nije tajna da me pitanje financijske (ne)sigurnosti s vremena na vrijeme zna itekako uzdrmati, jer kao samostalni umjetnik redovnog primanja nemam, i strah od prepuštanja rijeci svakodnevice nešto je s čim se svakodnevno suočavam, što na svjesnoj, što na nesvjesnoj bazi. Jer, u glavi mi htjela ja to sebi priznati ili ne, prečesto puta odzvanja ono ljudsko, ono ograničeno,
želje su jedno, mogućnosti drugo …
Nakon posljednjeg odzvanjanja sjela sam za stol, točnije za komad čistog bijelog papira, sjela, istovremeno ispila gutljaj kave i iskrenosti, te počela pisati rečenice jednu za drugom podno naslova koji je glasio. Šta bi radila da dobiješ priliku do kraja života ne raditi ništa?
…
Nakon što sam napisala sve ono što sam osjećala u tom trenutku, isto to pitanje postavih i vama. Zanimalo me kako vi gledate na svoj život, na svoje snove, na svoje želje, na svoje mogućnosti… Zanimalo me šta bi vi radili da dobijete priliku do kraja života ne raditi ništa?
Nedugo zatim i potpuno neočekivano primih više od tristo (300!) vaših komentara na svojim društvenim mrežama, komentara koji su me potpuno razoružali svojom iskrenošću, a još i više nesvakidašnjom skromnošću koja je miljama daleko od one kapitalističko-konzumerističke ambicije kojom nas bombardiraju iz dana u dan. Nakon što sam pročitala sve vaše komentare sjedoh, i s nekom čudnom čežnjom u srcu zamislih se nad snovima koje sanjate. Ovi su samo neki od njih.
…
„Kada bih mogla živjeti kako moje srce želi, živjela bih u malenoj drvenoj kući na Velebitu. Svaku večer bih ležala na travi i gledala zvijezde, a danju bih brala trave i divlje voće .. svaki dan bih pekla najmirisnije kolače i hladila ih na trijemu, čitala bih sve one naslove koje sam sebi obećala pročitati. Na kraju dana bih se uvukla u Bojanovo naručje u velikoj sjedalici ispred kamina i zaspala najsretnija na svijetu …“ Ivana
„Vjerojatno bi se bavila humanitarnim radom, pomagala potrebitoj djeci, borila se za ljudska prava diljem svijeta, više se trudila svijet učiniti malo boljim mjestom…“ Marina
„Čitala bih knjige, izrađivala rukotvorine, radila goblene, istraživala druge kulture i zemlje, putovala, uživala u novim kulinarijama. Upisala tečaj šivanja i crtanja na Rokovom perivoju….ukratko ispunila bih svoje snove iz djetinjstva jer od konstantnog trčanja posao i doma tako malo ostaje vremena i snage u tijelu za išta drugo.“ Martina
„Moj san je otići jednom u Afriku sa misonarima volontirati i pisala bi knjige. Pomagala bi svima potrebitima da imam novaca, jer sreća je kad možeš nekoga drugoga učiniti sretnim.“ Marta
„Rađala bi djecu i uživala s njima – full time mama.“ Melani
„Pisala bih knjigu na Silbi, kuhala, sadila začine u vrtu, meditirala, hodala bosa po cijeli dan, spavala na plaži, restaurirala stare namještaje a od vrta bi napravila umjetničku galeriju i svaku večer s frendicama pila vino i slušala Štulića i Radu Šerbedžiju. Kad više?“ Marta
„Smijala bih se još više, uživala još više. Posvetila bi puno više vremena obitelji i dragim ljudima. Širila još više pozitive. Pomagala drugima da shvate da je život prekrasan dar i da smo mi kreatori…“ Monika
„Volontirala bih u domu za nezbrinutu djecu. To mi je oduvijek bila želja, nadam se da će se ostvarit jednog dana.“ Sara
„Bila bi hrabrija. Bila bi odvažnija. Više bi riskirala. Vratila bi se živjeti u Rijeku. Blizu mojih najdražih s mojim najdražima.“ Marina
„Odavno imam jednu želju koju bih si ispunila kad bih imala dovoljno novaca a ta je da bih očistila divnu Slavoniju od smeća. Često se vozeći nekim cestama vidjevši smeće uz rub ceste počne me nesto gušiti od jada šta činimo našoj zemlji i eto moja želja čista i jednostavna.“ Marina
„Uzgajala vlastitu organsku hranu i bila neovisna o trgovačkim lancima, svakako u blizini njegovog veličanstva-mora. Dragi ljudi su uvijek dobrodošli. Miran, zdrav i slobodan život.“ Kristina
„Otvorila bih azil za životinje i pomagala svim napuštenim životinjama.“ Mirela
„Išla bih u posete domovima za stara lica. Dala bih im deo svoje vedrine, a dobila bih puno ljubavi jer je oni imaju.“ Renata
„Putovala, putovala i putovala… i pomagala ljudima.“ Ana
„I dalje bih radio to šta radim jer i sada znam da me to veseli, ispunjava i da je to mnogo više od posla, to sam ja. Naravno, bilo bi znatno bolje biti financijski neopterećen i pokušati proširiti vidike, pomoći oko sebe ljudima i životinjama, ali jedan je život i treba učiniti sve da ga SADA živimo onako kako najbolje znamo i možemo.“ Ivan
…
Kao što možete vidjeti, najveći broj komentara govori o tome kako bi htjeli pomagati siromašnima i bolesnima, kako bi misionarili, volontirali, otvorili azile za životinje i domove za nazbrinutu djecu. Osim toga, jako puno vas bi željelo pisati knjige, čitati i živjeti na moru ili negdje u prirodi daleko od gradske gužve. Radili bi neke svoje hobije, imali bi vrt i veliku obitelj. A najveći broj vas bi željelo putovati svijetom i pomagati ljudima oko sebe.
Ne znam jesam li primila jedan komentar da bi se netko želio ludo provoditi od 0-24, voziti Ferrari, helikopter ili šta već, spavati u najluksuznijim hotelima, jesti najskuplje delicije, nositi najskuplje krpice. Pa se sada pitam, nakon što sam pročitala sve vaše komentare, a shvatila da oni i nemaju previše veze s novcem – šta je to što nas sprječava u tome da sve navedeno i OSTVARIMO?
Koliko novaca nam je potrebno da krenemo pomagati ljudima oko sebe? Moramo li imati milijune da nekome poklonimo svoje vrijeme, svoj osmijeh, svoju nadu i toplu ljudsku riječ? Moramo li otići u Afriku da bi se nazvali misionarom? Ili otvoriti dom za nezbrinutu djecu da bi se osjetili dobrotvorom? Čije dopuštenje trebamo da krenemo volontirati ako to želimo? Pisati knjige ako o tome toliko sanjamo? Čitati ako za pričama toliko žudimo? Koliko novaca nam je potrebno da zasadimo vlastiti vrt, najdraže cvijeće? Koliko nula na računu nam treba da bi se smijali više, uživali jače, disali dublje? Koliko emotivnih kredita još moramo isplatiti da bi napokon živjeli onako kako – sanjamo?
Ne znam je li to u ljudskoj prirodi, to da se tijekom godina i godina sazrijevanja, tijekom faze lutanja, traženja i (ne)nalaženja sve više i više udaljavamo od ruba litice vlastitih snova, okrećući pogled od živog ponora mogućnosti nad kojim svakodnevno plaćamo račune života. Drugih računa nema, tako mislimo. Sve dok se ne susretnemo s računom duše koji će nam, kada se prelije od čežnje i nezadovoljstva tiho reći:
PRAVI trenutak buđenja stići će ti onda kada se zagledaš u život čovjeka koji živi tvoje snove, a ti u njima više ne vidiš sebe već – njega.
…
Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.
putovala bi i više nego što sad putujem:) a pošto sam postala i mama napravila bi zakladu za sina pa da se školuje gdje god želi !