„Rodi sebi dijete“, šapnu mi kroz zube, „bolje da ga imaš nego nemaš.“

IMG_20190927_162924

Upoznala sam je te večeri u studenom. Koračala je prema meni držeći u rukama moju posljednje izdanu knjigu Sanjari i borci. Pomicala se lagano prema početku dugog reda, istovremeno prateći sva ostala lica oko sebe. Pruži mi ruku, čvrstu i toplu, te odlučno i kroz zube izusti riječi. „Ako može posveta za moju kćer.“ Na promocijama mojih knjiga, svi oni koju su svjedočili jednoj od njih vlada ugodna i topla atmosfera, ali i energija koja se ne može opisati riječima. Svatko u toj noći donese sebe, pa nije nimalo neobično da u takvim prilikama izgovaramo riječi koje često prešućujemo. Ponekad zato jer ih nemamo kome reći, rjeđe zato jer ih više ne možemo skivati, a prečesto zato jer mislimo da su te riječi ono što bi druga osoba željela čuti.

„Draga Ingrid, hvala ti na posveti.“ - pruži mi ruku, pa kroz šapat nastavi.  „I ako ti smijem još samo nešto reći… Rodi sebi dijete, bolje da ga imaš nego nemaš.“

Blagi znoj nelagode okupa moje svjetiljkom okupano čelo, kao i ruke, pa u gutljaju vode pronađoh utjehu za svu onu bujicu osjećaja koja preplavi moje dupkom emotivno tijelo. Nisam znala točno što bih joj odgovorila, na koji bih joj način uzvratila riječima, pa radije ostadoh u tišini i s osmijehom na usnama, svjesna da se zbog ostalih osoba u prostoriji moram pribrati, svjesna još i jedne stvari, a to je da namjera njezinih riječi zasigurno nije bila da me povrijedi već da me, onako kako to u istini čovjekove duše biva – poduči i probudi.

Nikada vam do sada nisam pisala o svojoj jakoj i neopisivoj želji da postanem majka. Nikada vam do sada nisam pisala o tome koliko sam puta u posljednjih nekoliko godina sanjarila o tome da ploveći kroz neizvjesnu svakodnevicu svojih slobodom iskreiranih dana i noći, istovremeno zaplovim i valovima zasigurno neopisivo zahtjevnog, ali i nadasve ispunjujućeg majčinstva, uloge o kojoj ne sanjarih toliko kao nezrela djevojka, koliko desetljeće i više kasnije, kao odrasla, ostvarena i zrela žena. Ne znam jesam li ikada bila toliko ranjiva i toliko snažna toliko sam to dvoje istovremeno u posljednjih nekoliko godina. Pisati o sebi kao o sanjaru i borcu u isto vrijeme, značilo je pisati o sebi kao o amaterskoj plesačici svjetlosti i tame. Paradoksalno, što sam više plesala ples svjetlosti, to je i tama u meni bivala sjajnija. Nikada nisam bježala od nje. Dapače, tijekom „tamne noći duše“ kojoj svi u nekom trenutku života svjedočimo, i koja je nezaobilazan dio ljudskog postojanja, dio onog neizrecivog koje nas do tada sačinjava neminovno dolazi svome kraju. U mom slučaju to je bila smrt želje da ću ulogu života koju si već dugo priželjkujem uspjeti ostvariti s osobom s kojom sam dugi niz godina dijelila zajednički krov nad glavom, snove i krevet. Jung u svom eseju o braku lijepo kaže da smo se „vjenčavši sa svojim partnerom, vjenčali s njegovim daimonionom (sudbinom) ispreplevši svoju nutarnju sudbinu s njegovom.“ Ali što se dogodi kada unutarnje sudbine tih dvoje ljudi nisu dugoročno isprepletene, ili su isprepletene samo u jednom obliku i u jednom vremenskom periodu, obliku partnerskog ali ne i roditeljskog daimoniona – sudbine?

Nikada vam do sada nisam pisala o tome koliko pisama primam na temu neostvarenog majčinstva, želje mnogih žena da postanu majke ali nemaju partnera uz sebe, ali i mnogih muškaraca koji žude postati očevima, ali njihove partnerice ne osjećaju istu želju i isti poriv. Pisala sam vam davno o samohranim majkama, tim tihim borcima koje u mojim očima izgledaju kao planine ljubavi, a isto mi izgledaju i svi samohrani očevi. Istina je jasna. Rodi sebi dijete nije baš tako jednostavno poput odlaska u shopping i slično, i rodi sebi dijete nije poput vožnje slijepom ulicom u kojoj na kraju ugla živi žena ali i ne muškarac, i rodi sebi dijete nije uvijek opcija na koju pristaju ljudi koji vjeruju da je dolazak djeteta na ovaj svijet sveti čin između dvoje ljudi, ali održiv i ispunjujuć jedino onda kada obje strane žele isto.

Ne. Nikada ništa što sam do sada proživjela ne bih mijenjala, na koncu sve što sam (pre)živjela stvorilo je od mene osobu kakva sam danas, ali na pitanje majčinstva stava sam jasnijeg nego ikada, a to je da je dijete najveći blagoslov kojeg od Njega na dar može primiti dvoje ljudi a ne samo jedna osoba, u ovom slučaju ja kao žena, i da dijete prema tome mi žene ne bi trebale rađati samo sebi, i s ciljem – bolje ga imati nego nemati – već s ciljem da se u toj novoj svijesti, novom životu koje se odaziva na svoje vlastito ime slije i sažme ljubav između dvoje ljudi, dvije duše koje odluče živjeti kao jedno, ali i da se bez obzira na to zajedničko slijevanje partnerske ljubavi dijete ne zaboravi učiniti autonomnom osobom koja će težiti svom vlastitom ostvarenju i sudbini. Nikada ne možemo sa sigurnošću znati što nam donosi život, hoćemo li želje svoje duše moći ispuniti oslanjajući se na osobu kraj sebe, ili ćemo kroz život morati pak koračati sami. No ono čega oduvijek želim biti sa sigurnošću svjesna jest da naš ljudski život vrijedi jedino onda kada ga odlučimo živimo u vlastitoj istini, radosti i ljubavi.

Zovite me patetičnom, iracionalnom, nerealno romantičnom i sve što vam padne na pamet, ali ja ću i dalje glasno i možda jasnije nego ikada rado govoriti o toj „nemogućoj“ ljubavi, kao i o tome da ljubav između dvoje ljudi ne znači nužno i njihovu zajedničku ljubavnu sudbinu. Danas to jasno znam. Kao što i jasnije nego ikada osjećam da ću u sljedećih nekoliko godina zasigurno postati majka, i ono najvažnije, postat ću to imajući kraj sebe osobu koja će to željeti isto koliko i ja sama. I tu će se onda roditi jedna nova, neopisiva svjetlost, ona koja će obasjati našu zajedničku sudbinu i onu jednom davno proživljenu „tamnu noć duše.“

Postoji nešto neodoljivo opasno i neodoljivo krhko u trenutku kada po prvi puta s osobom preko puta sebe razmijenimo note našega glasa, kada se iz stranca u samo nekoliko minuta pretvorimo u poznanika, osobu koja svojim izgovorenim, ali još i više neizgovorenim riječima zakorači prema našoj pojavnosti, i kada nas na najranjiviji mogući način suoči s našim vlastitim željama. Svatko od nas u tim prvim minutama razgovora želi ostaviti što bolji dojam, što dublji trag, istovremeno vođen željom da bez obzira kakav trag bio, bude zapamćen i prihvaćen. Ona je tog dana ostavila trag na meni. Trag koji je šaputao …

„Rodi sebi dijete, bolje da ga imaš nego nemaš.“

Pazite kakve tragove ostavljate na drugim ljudima. Kroz te biste tragove možda jednom mogli koračati i vi sami.

p.s. ovo predivno malo biće na fotografiji moj je voljeni nećak Leon koji mi je dao i pokazao pravu snagu ljubavi. Hvala ti anđele moj, tetka te voli najviše na svijetu. ♥

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page