S kime ću ostati mlada ako svi ostarite?

18.

Upitao me ‘ Koliko imaš godina lutko?’ odgovorih mu, ‘Damu se ne pitaju takve stvari.’ Tako je krenulo. Nije to bilo jučer, da vas ne lažem, dogodilo se prije nekoliko godina. Srela sam ga prije nekoliko dana. Rekao mi je, ‘ Još uvijek si mlada…’ Nisam razumjela što time misli. Nisam ni pokušala razumjeti. Valjda mi je bilo svejedno.

Kada je mlad, čovjeku je uglavnom – svejedno, ili nije. Da mi nije bilo svejedno sigurno bi se izborila za još pokoju minutu razgovora, ovako sam nastavila u svom smjeru razmišljajući kako su nekima od nas godine jedini alibi za odraslost. Jer da se pitalo glavu, ona bi odmahnula tipa, nema ti taj vremena za tvoje mlade godine, kreni dalje mala. Dobro je rekao Đole,

 Godine nas obrade različito…

Možda baš zbog toga što smo toliko različiti, različito smo potrošili vrijeme. U tom sam trenutku osjetila razdaljinu što nas okružuje. On je po svemu sudeći ostario, a i ja sam trebala po zakonima prirode. Jesam li se osjetila nelagodno jer ispred sebe nije ugledao zrelu odraslu ženu?…pa i nisam. Ono sam što jesam. Ako su me godine nečemu naučile to je da vrijeme ne štedi nikoga, i nemoguće ga je spremiti u staklenku i izvući kada to nama odgovara. Po potrebi, s namjerom. I odgovarala li nam to ili ne, ono ne pita i ne traži dozvolu. Teče.

Nisam se željela rasuti pred njime, skupa sa svojim godinama. Duboko sam vjerovala i još uvijek vjerujem da sami biramo kojom ćemo brzinom stariti… on to nije shvaćao tada, pa zašto bi sada? Čemu uludo trošiti vrijeme? Znao mi je reći, da da, dobro se sjećam, jako si djetinjasta…nije niti slutio koliko mi je time komplimentirao.

Vrijeme je poput nekih ljudi, nepredvidljivo ali odano. Nije uvijek na našoj strani, ali ne znači da je zbog toga protiv nas. Najčešće su ljudi oni koji liječe, a ne vrijeme. Pravi ljudi. Ljudi, za koje smo mislili da nam odgovaraju, u vremenu kada smo i mi njima odgovarali. Mladost po nekom nepisanom pravilu odgovara svima, i ne postoji osoba koja bi odgodila svoju mladost, pospremila je na mračni tavan i zaključala. Valjda zato svi žudimo za vječnom mladošću, a ne za zaključanim tavanima.

Ostariti znači dobiti bore? A-a. Ostariti znači ne željeti više biti mlad.

Ja neću imati s kime ostati mlada ako svi ostarite. Godine nisu isto što i mi. Znam to po sebi. Znao je i on to kada me ugledao. Datum rođenja, godina, ono zapisano u kvadratiću ispod slike, ono o čemu lažeš dok si dijete…‘ne teta, ja nemam 4 godine nego 4 i po‘…ono o čemu lažeš kad si žena…‘da, trideset i četiri su mi godine…‘ a u sebi šapućeš; nadam se da neće saznati da imam trideset i devet…

Da živim u skladu sa svojim godinama sada bi već trebala imati dijete, obitelj, stalni posao, minus na računu, prve bore i sijede vlasi. No sklad nikada nije bio moj prvi izbor. Valjda zato jer skladu težim samo unutar svoje kuhinje i kupaonice. Nesklad mi se čini bliži meni, mojoj divljoj strani, a i godine su to potvrdile. Nemam stalni posao, dijete, nemam minus na računu, o sijedinama da i ne govorim. Bore, ukoliko ih i imam, tješim se, to su one šarmantne, bore smijalice.

Za neke ljude vrijeme kao da je stalo, a za neke tek počinje…

Neki svoje godine koriste za osobne ciljeve, služe se njima kao da su štit u najprljavijim poslovima koje diktira gospodin život. Neki ih njeguju i zahvaljujući njima upoznaju najbolje verzije sebe. Neki potrate svoje godine čekajući da ih netko spasi. A netko spašava. Ili biva spašen. Znam, premalo smo mladi za svoje godine. Jako je malo vremena ostalo, sada, više nego ikada ranije sve ovisi o nama. Ostariti znači ne željeti više biti mlad, odlučila sam, što sam starija to ću biti mlađa!

logo3

 

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • Olja Ka

    Pravi tekst za one koji stare i u tome nalaze opravdanje za svoju bezvoljnost, tromost, izgubljeni osmeh, bore mrštilice.. Jedno je fizički stariti i to je neminovnost, ali stariti duhom, koji u suštini ostaje, ili može ostati, zauvek mlad, je naš sopstveni izbor. Ja sam, ako se ne varam kao i vi, izabrala da ne ostarim, a da mi to polazi za rukom su mojih tri unuka sa kojima se igram i ludiram do besvesti. I uživam kad mi vršnjaci,a i mladi, kažu, da sam luckasta i detinjasta ;) Jesam, jer čuvam dete u sebi, znači, čuvam mladost u sebi. Divan, poučan tekst.