Već neko vrijeme pokušavam biti čvršća nego što zaista jesam. Trudim se raditi stvari koje bi trebale ojačati moju naizgled osjetljivu, hipersenzibilnu prirodu. Trudim se barem malo nalikovati na ljude koji na sve teško odmahuju rukom, koji se nakon pet minuta tuge resetiraju do neprepoznatljivosti, i koji na sve što im se poklanja i nudi kao lažno izgovaraju jedno veliko i kulturno – NE!
Trudim se na toliko načina. Vježbati ujutro rano iako sam itekako svjesna da nisam jutarnji tip i da mi jutarnja tjelovježba dođe kao kazna, a ne kao motivacija. Trudim se zamijeniti kavu s čajem, iako čaj nikako ne volim a bez kave ne mogu, i trudim se, na najkulturniji i najljudskiji mogući način reći “Hvala, ali ne hvala” ljudima koji mi bez ikakvog povoda poklanjaju svoje „dobronamjerne“ savjete. Trudim se ne čuti ljude koji o meni i mom životu pričaju više nego što o sebi pričam ja sama, i one koji me uzdižu u nebesa a da mi ruku ili pogled u životu nisu susreli.
Trudim se pisati samo lijepe riječi iako mi nerijetko dođe da gomilu ljudi koji mi se nađu, što u privatnom, što u cyber svijetu javno pošaljem u onu stvar, jer njihova su očekivanja u vezi drugih ljudi, pa i mene osobno, daleko nerealnija i patetičnija od svih mojih najnerealnijih i najpatetičnijih misli i knjiga zajedno. No ja to ipak ne radim. Zašto? Zato što sam budala koja se trudi ne zamjeriti ljudima, no što se to više trudim čini se da im se sve više zamjeram. Kao da mi se ta neodaslana strijela nezamijeranja vraća kao bumerang. Ne znam kojeg je dana točno počeo taj moj, poprilično infantilan i smiješan “ne zamjeri se nikome” trud, no znam da mu je s današnjim danom došao kraj.
Prošlo je neko vrijeme otkada sam osvijestila da smo tek ljudi a ne bogovi, i da smo skloni izmišljati, preuveličavati, preoblikovati i skrivati, samo zato da bi u datom trenutku slabosti ispali veći, jači i hrabriji. Šta mislite da ja to ne radim? Da to ne rade SVI koji pod ovom kapom nebeskom ne traže svoj komad sunca, neba, prihvaćanja i ljubavi?
Iluzija je misliti da žene koje pišu o ljubavi (a danas je takvih žena puno!) ne znaju za laž, tugu i slabost duše. Iluzija je očekivati da su žene koje u javnosti odišu pozitivom kojekakvi „polubogovi“ netaknuti površnošću, predrasudama i sumnjom. Istina je upravo suprotna. Možda su baš te žene na svojoj koži osjetile toliko tuge, toliko predrasuda i toliko slabosti da su onoga trenutka kada su prepoznale bol u sebi počele zazivati ljubav češće nego one „čistunke“ koje će priznati sve, samo ne i to da i one u sebi skrivaju ako ne istu, onda barem sličnu ranu.
Svi smo mi odraz naših vlastitih borbi i unutarnjih previranja. Svi smo mi u trenucima slabosti i isti i drugačiji. Ono što nas čini istima jest činjenica da trenutke slabosti imamo svi, i da u očima drugih uvijek želimo izgledati jačima nego što to zaista i jesmo, no ono što nas čini različitima jest uvjerenje koje imamo, a to je da nas slabost nikada i niti u jednom trenutku ne može učiniti snažnijima. Prevarili biste se. Mene upravo moje vlastite slabosti uče kako postati snažnijom, a netolerancija kako postati boljom ženom.
Najjače žene koje poznajem naučile su me jednoj vrlo važnoj ako ne i najvažnijoj lekciji, a to je da u najtežim trenucima života ne posežem za javnim žaljenjem tražeći u njemu lažne potvrde i suosjećanja, i da u najbolnijim životnim iskušenjima ne glumim žrtvu i patnicu jer je to najočitiji znak licemjerja i nesamopoštovanja, a toliko slaba žena ipak ne bi smjela biti. I zato mislim da knjigu „Žene koje trče s vukovima“ koja na toliko bravuroznih načina pokazuje koliko je ženska priroda duboka i slojevita, odbija i ne shvaća toliki broj žena iako se tako rado referira na nju. Jer te iste, u djevičanskom moralu začete žene misle da je grijeh biti “divlja” u svijetu u kojem bi svi, a najviše one same, da su sve druge žene redom oko njih jadne, jalne i ono najtužnije – neiskreno pitome.
Šteta što se mi žene (muškarci su u ovom tekstu namjerno izostavljeni ) u toliko javnih i skrivenih navrata sramimo svojih vlastitih slabosti, bježeći od njih k’o od one crne mačke koja rekoše nam jednom, donosi najveću nesreću. Ako mislite da je slabost ono najgore što se ženi može dogoditi prevarili ste se – ponovno. Najgore što se jednoj ženi može dogoditi jest da povjeruje da vrijedi samo i kada je isključivo i uvijek – isprazno snažna. Dobro je rekao Shakespeare još prije nekoliko stoljeća. Slabosti, ime ti je žena. Od danas se otvoreno odazivam na to ime – a vi, kako vam drago.
Do novog pisanja, neka je mir u svima. U meni hvala Mu, već odavno jest.
Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.
0 Comments