Šta je stanje uma, kad je mozak guma?

za blog new

Nešto razmišljam ovih dana, točnije opserviram, da me jedna ljudska navika u posljednje vrijeme jako žulja i da joj se ne mogu odagnati (a htjela bih!), odnosno što je više pokušavam ignorirati sve mi više ide na živce.

Naime. Skromno primjećujem da mnogi ljudi danas, a naročito žene i to intelektualke koje imaju donekle utjecaja u svom okruženju, u usmenom ili pisanom dijalogu JAAAAKO vole koristiti engleske izraze, fraze i sve te “english/american language” poštapalice koje bi kao trebale zvučati jako pametno i što je najbitnije za današenje vrijeme jako moderno. E sada, sve bi bilo u redu da mi nemamo lijep jezik (ali imamo), tko se ne slaže sa mnom neka odmah napusti stranicu! hahaha  a na MI mislim mi na Balkanu, dakle ljudi s područja Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Meni su osobno naši jezici najljepši na svijetu i zato sam tužna kada vidim koliko ljudi bježe od svog materinjeg jezika (čak ne poznaju ni njegove osnove, a o nekom višem nivou govorenja i pisanja da ne govorim) i stremi svakodnevnom izražavanju misli na jednom od najjednostavnijih jezika na svijetu – engleskom.

U redu, znam, sada ćete me osporavati i pisati mi kako je ovo 21. stoljeće i kako je sasvim normalno (s obzirom na internet i društvene mreže) da komuniciramo anglizmima, no ja mislim da baš zato jer je ovo 21. stoljeće i da baš zato jer nas sustavno repetiraju engleskim jezikom trebamo gajiti posebnu ljubav prema vlastitom jeziku, njegovati ga i poštovati više nego ikada, jer u protivnom bi se moglo lako desiti da jednostavno nestane. Evo i pisanog dokaza za to: “Naime, svakog trenutka čak 13 europskih jezika može izumrijeti, a u neposrednoj opasnosti od skorog nestanka nalaze se čak 33 jezika Europe (tu je i hrvatski), upozorava UNESCO koji navodi da su ti jezici na listi onih koji su ili ugroženi ili su već u procesu nestanka”.

I dok ja razmišljam o ovoj za mnoge zasigurno nerelevantnoj životnoj činjenici, upravo se sada događa da mladi ljudi koji žive na Balkanu pod utjecajem svakojakih internetskih influencera (namjerno engleski izraz!) govore stranim jezikom, često čak ni točnim stranim jezikom već njegovom izvitoperenom varijacijom, prate strane stranice, dive se stranim idolima, čitaju strane autore, pa naposljetku i sami sebi postaju strani ljudi. A sve zato jer ih je netko “bitniji” uvjerio da njihovo nije, niti će ikada biti dovoljno dobro!

Živote! Ilitiga. OMG!

“Kada mi se neki pisac hvali kako perfektno govori šest jezika, obično mu savetujem da se zaposli na nekoj hotelskoj recepciji. Tamo čeznu za takvima! Ja lično, imam velikih muka i sa maternjim. Jedva nađem reči koje su mi potrebne za sva čuda koja nam se događaju.” napisa jednom Momo Kapor i dopusti mi da lagodno izdahnem u njegovim riječima.

I za kraj ove priče,

dođe mi danas ( u trenutku kada vidjeh da jedna mlada, hrvatska, visoko obrazovana žena na jednoj fb stranici napisa da joj je najbolja knjiga ikada – Sumrak saga!) da iz ovih stopa otkupim sva izdanja Ive Adrića, Miroslava Krleže, Meše Selimovića, Vesne Parun, Mome Kapora, Tina Ujevića, A.B. Šimića, Ranka Marinovića, A.G. Matoša, Ivane Brlić-Mažuranić, Mike Antića, Balaševića i ostalih i da ih počnem dijeliti po cesti … onako, čisto u pomoć tim visokomodernim intelektualnim anglističarkama. Jer kako reče netko meni nepoznat, i pogodi tamo gdje najviše boli,

šta je stanje uma, kad je mozak guma

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page