Nema opasnijeg mjesta na svijetu od plićaka vlastitih strahova

novi blog

Ovoga tjedna Mjesec će biti u Jarcu što znači da ćemo svi biti pomalo rezervirani, kruti i emotivno suzdržani. (op. mnogi su i bez punog mjeseci takvi). Maštat ćemo da dobijemo 3 miliona na lotu, ali naravno, nećemo se sjetiti ni uplatiti listić, a onda ćemo u novinama čitati da je netko izvukao sedmicu. Bit ćemo razočarani. Utopit ćemo tugu u čaši utjehe. Zavezat ćemo očekivanja, podgrijati ego i prepustiti se iluzijama o bogatstvu koje se događa nekom drugom, nikada ne nama… Gušit ćemo se u dimu vlastitih neostvarenih želja.

Jučer sam bila na moru, ponestalo mi je pitke vode, sunce je zagrijalo preko 30, a ja sam se našla u vodi do koljena. Okružena tolikom količinom vode svejedno sam bila žedna kao pas. Kao nikada u životu. Koji životni apsurd, pomislila sam. Danas svi maštamo samo o tome da živimo punim plućima, da utopimo sve svoje želje u oceanu potencijala, a ne da se borimo da preživimo. Čitamo posvuda, smanjite očekivanja ili ih nemojte imati. Zavežite remen, naviknite tijelo na oskudicu, pa će se s vremenom i duh utišati.

Stojimo u izvoru vlastitih potencijala, a svejedno umiremo od žeđi. Ne dopuštaju nam zaroniti. Ali moj duh je moj. Oprostite mi ako ne mogu šutjeti, ako se ne mogu zavezati.

Nekako mi se čini nemoguće nemati očekivanja. Pa kada ovo pišem imam očekivanja. Očekujem da će vam se moj tekst svidjeti, da ćete se u njemu pronaći. Kada kuham za svoje prijatelje očekujem da će im biti ukusno i dam sve od sebe da bude. Kada volim, očekujem da će mi ljubav biti uzvraćena. Zar to nije normalno ili sam ja luda? Ne želim više biti okružena žednim, dehidriranim ljudima. Želim da ljudi oko mene žive, jer se i sama trudim isto, želim da se napijemo ljubavi, zadovoljstva i bogatstva koje nam s rođenjem pripada. Svemir nas ionako svakodnevno nagrađuje, na ovaj ili na ovaj način – bilo gutljajem ili pljuskom.

Mnoge žene, razmišljam o tome već nekoliko dana doslovno gutaju život. Tu ubrajam i sebe. Kad god smo zabrinute, depresivne ili nervozne bez razmišljanja instinktivno gutamo hranu i piće, a sve kako bismo odagnale neugodan osjećaj koji izvire iz naše unutrašnjosti. Gladujemo i žeđamo, ali ne za zdjelicom sladoleda ili čašom vina. Gladne smo mira, žedne dublje ostvarenosti, povezanosti sa sobom. Okružene punim stolovima gladujemo i žeđamo za životom kakvog zaslužujemo! Šteta, jer načinjene smo tako da uživamo u sporim, svjesnim gutljajima života. Želimo više, bolje i ispunjenije, a istovremeno pristajemo na manje, osrednje i poluprazno. Imamo želje, potrebe, očekivanja, tko ih nema? No, zašto onda od njih tako manično bježimo kada su očekivanja puno prirodnija od toga da ne očekujemo ništa? Ovo otkriće da je normalno željeti blagostanje navelo me da zaključim kako se prečesto plašimo zaplivati u vlastitom oceanu potencijala, vlastitom izvoru želja i potreba. Jer u plićaku nam je mirno i udobno, ocean pruža otpor, traži snagu.

Danas, postavši svjesna da sam i sama “gutajući život” zapravo gladovala za dubljim osjećajem smisla i povezanosti, postala sam svjesna i toga što to znači za moj budući život. Shvatila sam da nisam gladna, već s vremena na vrijeme duhovno pothranjena. Sada bolje shvaćam što mi je činiti. Jednostavno, kada osjetim žeđ, vrijeme je da zaronim u svoje pravo ja i napijem se s izvora nepresušnog potencijala bogatstva i ljubavi. Možda se to vama čini ludo ili glupo ali ja uživam gasiti svoju žed za dobrim životom za koji sam jednom mislila da samo drugi, materijalno bogatiji ljudi žive.

Nema opasnijeg mjesta na svijetu od plićaka vlastitih strahova, predrasuda i sumnji.

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page