Sve vi budale kojima je previše stalo. Ni ne pomišljajte prestati s time

neww

Draga moja, možda je tvoj problem u tome što ti je previše stalo.

Čujem njezine riječi kako se odbijaju o kuteve mog užarenog mobitela, čujem ih kako se uvlače u mokre i nemirne misli, netom nakon kiše koja je razvodnila sva ona kruta stanja, potrebu da budemo čvrsti, da budemo jaki, olovni, da ne propuštamo u sebe ništa što će svijetu oko nas pokazati da nam je stalo. Previše stalo.

Znam da mi želiš dobro… odgovaram joj nedovršenim rečenicama, znam da … ali zar me ne poznaješ? Zar ne poznaješ ovakve poput nas? Toliko se ponekad sramimo toga što nam je previše stalo da se naposljetku pomišljamo pretvoriti u one kojima smo se do jučer smijali, u one kojima nije stalo ni do čega, a sve zato da bismo poput njih na kraju dana ostali nepovrijeđeni i nedotaknuti onime što ionako izbjeći ne možemo.

Nije slučajno da se bavim ovime čime se bavim, govorim joj. Nije slučajno da pišem kada bi umjesto toga mogla mirno raditi u školi, ne razmišljati previše, ne zamišljati. Ne izlagati se nepotrebno i nepotrebnima, ne tražiti vraga u ovom dubokom bunaru osjećaja, ne tražiti ništa osim onoga što svatko od nas ionako dobije po defaultu. No ti znaš da gospodin život koristi svoje načine da nas nauči pameti, i ono bitnije, da nas nauči srcu. Onaj kojemu nije stalo, vjeruj mi, bez sumnje predosjeća da je u svemu sam, onome kome je pak previše stalo unaprijed osjetiti može i one kojih nema, a koje tako silno treba.

Nego, pročitala sam sinoć onaj tvoj tekst o trudu… nastavlja.

Koji tekst? … izgovaram.

Ovaj… i počne izgovarati moje ne tako davno napisane riječi a netom nakon izdahnutog zraka u slušalicu.

Trudim se na toliko mogućih i nemogućih načina. Trudim se svakoga dana sve više i više. Nije mi teško. Trudim se biti bolji čovjek nego jučer. Strpljiviji, mirniji nadasve. Nije uvijek lako, ali se trudim. Trudim se jesti zdravije i vježbati redovitije. Trudim se ne čitati loše stvari o sebi i drugima, čitati dobre knjige, pisati bolje. Kada mi je loš dan trudim se izbjegavati nervozne ljude, negativne vijesti, zagušena mjesta. Ne znam je li to zbog silnog truda, ali s vremenom stvorih naviku izbjegavati takve ljude, vijesti i mjesta i za vrijeme dobrih dana. Trudim se misliti dobro, i ponekad ne misliti uopće. U slučaju da me netko ili nešto povrijedi trudim se ne uzeti to osobno i za zlo. U svijetu pomiješanih signala trudim se odašiljati samo dobru energiju, dobre vibre. Kada mi je jako teško povučem se u svoj emotivni brlog pa odbolujem sama i u tišini. Trudim se nikoga ne zamarati svojim ranama, jer svakome su njegove rane i više nego dovoljne. Trudim se razumjeti ljude kojima sam okružena, nepoznate ljude, ali i bliske i voljene poput čovjeka s kojim živim, čak i onda kada bih pukla od zida nerazumijevanja među nama. Trudim se uvažiti dobronamjerne kritike, i prijeći preko ne tako dobronamjernih kritika čak i onda kada se osjećam omalovaženo i povrijeđeno. Trudim se birati riječi, ne trčati pred rudo s riječima i okrenuti fokus na vlastita i tuđa djela, iskrena djela. Trudim se voljeti svijet upravo ovakvim kakav jest, bez težnje da u njemu mijenjam bilo što i bilo koga, osim sebe. Trudim se svakoga dana sve više i više. Trudim se. Ne zato što moram, već jednostavno zato što želim i zato što mi je stalo.

Tišina s obje strane slušalice, potom njezine riječi.

Mila moja, sada kada bolje razmislim shvaćam da je tvoj blagoslov baš u tome što ti je previše stalo. A zahvaljujući tebi, sada znam da je i moj blagoslov u tome isto.

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page