Svega se nagledaš kad se dublje zagledaš …

za blog novi

Priznajem. Trebalo mi je dugo vremena. Čini se kao cijelu vječnost. To da naučim gledati svijet (ali i ljude oko sebe!) bez poveza na očima. Da ih gledam, a da se istovremeno ne izgubim u njima. I da ih naučim gledati otvoreno, onakvima kakvi jesu, ne skivajući se i ne odvraćajući pogled u trenucima kada me ono što vidim na njima zaboli, zaudara i nažulja. A to se događa, suviše često. Gdje god da se nađem i što god da radim.

Evo me, na Palma de Mallorci sam. Teče jedanaesti dan na ovom predivnom španjolskom otoku koji, samo usput ću spomenuti nazivaju i europskom Floridom. Znam, bolje reći pretpostavljam, prvo što ste pomislili kada ste pročitali „ … na Mallorci sam“ bilo je „joj, blago joj se…“. No, u redu je, ne brinite. Tako je to s putovanjima i našim reakcijama na iste. Tako su ti povezi putovanja napravljeni. Tako da nas udalje od onoga gdje jesmo, da nas odvedu od stvarnosti u kojoj bi ponekad poželjeli da nismo, i da nas ispune ljepotom za koju smo zaboravili koliko je lijepa. Neovisno o nama.

Mallorca je predivna, i to vam neću osporiti, zaista ima sve ono zbog čega bi mogli osjetiti raj na zemlji. More sunca, more mora, more nasmiješenih ljudi, i ono, meni u ovom trenu najbitnije, planinu neopipljive otočke opuštenosti. Dakle, Mallorca ima sve. Pa je l’ moguće da nešto nema? Pomišljam dok lutam sama prenatrpanim, znojnim, turističkim vrećicama ispunjenim ulicama … Moguće je. Nema. Toliko toga. Ali je i usprkos tome  lijepa. I ne samo ona.

11.

2.

3.

„ A ti si iz Hrvatske?“ pomiče usne trenutak nakon što smo si stisle ruke i izgovorile ime. Zove se Oksana i iz Ukrajine je. „Hrvatska je predivna čula sam. Ljudi su divni, a tek more …“ „Kako je život u Hrvatskoj?!“ nastavlja, nadajući se da ću joj otkriti koliko je Hrvatska divna, kako sama kaže, i kako je čak i divnija nego Španjolska u kojoj živi posljednje četiri godine. „Lijepo je, moraš doći.“ Govorim joj, „Ali bez poveza na očima“, nastavljam. „Ne razumijem te …“ izgovara. „Nije bitno, samo ti dođi i uvjeri se sama …“ izgovaram smijući se njezinoj iskrenoj i toliko divnoj dvadesettrogodišnjoj naivnosti i zanesenosti koja je, da vam budem najiskrenija najljepše što sam na otoku doživjela.

Šta mislite, da se kroz zavezani povez života ništa ne vidi? Da svijet, i ono nelijepo u njemu ne postoji zato što smo mi, „veliki i bitni“ odlučili prekriti ga nekim svojim idealima, retuširanim slikama koje ne postoje? Vidi se vidi, itekako, i u tome je nedostatak gledanja s povezom na očima. U tome je kvaka traženja onoga što ne postoji. No zamislite tu čar kada uklonimo povez, kada otvorimo oči, i kada se, bez namjere, bez očekivanja i bez lažnih ideala zaljubimo u ono stvarno kraj sebe.

Ne. Mallorca nije divna, predivna, i što sve predivno ne, ona je takva kakva jest. S lijepim i onim manje lijepim slikama. I ne samo ona, jer ovo nije priča samo o njoj. Sva su mjesta koje sam u životu posjetila takva. Svoja. Shvatljiva na svoj način, tek shvatljiva na naš. I svi su ljudi koje sam upoznala takvi. Lijepi i nelijepi, neshatljivi, svoji. Ali nadasve živi ispod poveza otkuda ih prečesto promatramo. Ako vam se ikada dogodi da vam kažu da je ljepota sve što vide vjerujte mi, lažu vam. Ako vam se ikada dogodi da vam kažu da su oduvijek hodali svijetom otvorenih očiju vjerujte mi, lažu vam. Sram ih je. Žulja ih. Zaudara im. A ne bi trebalo.

Kada naučimo gledati svijet bez poveza na očima kladim se, vidjet ćemo one stvari i one ljude s kojih nećemo moći maknuti pogled, a kamoli srce.

Do novog pisanja, ostajte mi u ljubavi.

Vaša Ingrid.

 …

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page