Svi smo mi malo više od toga…

cover

Jutros, dok sam šetala svog labradora Maxa pomislila sam kako nikada ne možemo biti potpuno sigurni u to kako će se ljudi ponašati prema nama. Bilo da su to prolaznici na cesti ili ljudi s kojima dijelimo svoj život. Čak i ako smo mi dobri prema njima, ako su naši postupci pozitivni i korektni, to nam ne daje garanciju da će i oni činiti isto. A i zašto bi? Nisu ljudi ništa dužni prema nama, kao što ni mi nismo prema njima.

Nismo mi veze u kojima se nalazimo, posao koji odrađujemo, roba koju nosimo, mejlovi koje primamo, lajkovi koje vidimo, pozivi na koje ne odgovaramo. Ljudi su malo više od toga. A nas je toga “malo više” strah. Strah nas je “malo više” da se iza toga što vidimo ne krije nešto što nismo u stanju vidjeti. Bojimo se, da nas to nešto ne razočara, ne povrijedi, da nas ne ostavi u suzama, u negativnom vrtlogu emocija, u grču. Zato se ne trudimo i zato stajemo na put tome i prije nego nam se približi. Zaključavamo srca pohlepno tražeći velike iznose za potencijalne izdaje. Teško je to. Živjeti iza takvih zaključanih srca. Ja bi da ne živimo tako. I ja bi da ne sumnjamo. Jer ljudi, ako nas vide i ako nas razumiju znaju. Čak i ono što mi možda nećemo znati, a što ipak postoji ispod svega toga …

Zato više nikada neću ni za kog napraviti išta što ne dolazi ravno iz moga srca i moje duše. A bog zna da je bilo stvari koje sam činila glavom dok je srce govorilo “Pusti!” Neću ići na sastanke niti dogovarati kave, neću odgovarati na pozive i mejlove, neću stvarati i pisati ako moje čitavo biće u to ne vjeruje. Djelovat ću tako da i kada me povrijede, da i kada me obezvrijede ja ustanem s osmijehom na usnama i tiho kažem:

“JA SAM MALO VIŠE OD TOGA. A I TI SI.”

ljudi-su

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page