To što ovaj do tebe raste, ne znači da se ti smanjuješ

edf

Gledam ih kako rastu.

Ljude oko sebe. Kolege, prijatelje, poznanike, stare ljubavi. Gledam, baš svakoga od njih. Svi oni poput mene imaju svoje snove, svoje čežnje, sumnje i strahove. Naposljetku, svoje korijenje. Baš zato smo drugačiji. Zbog tog nevidljivog, unutarnjeg korijenja. Ipak, plašim se, da smo negdje putem, ne svi ali neki od nas, kroz prečice nemilosrdnog cementiranja tijela i duše iznevjerili te naše unutarnje žile kucavice, i da se sada trudimo, tako silovito i silno narasti tamo gdje nam možda i nije mjesto, a sve zato jer se bojimo da ne ostanemo neprimjećeni, da nas ne zasjeni sjena tuđeg procvjetalog cvijeta.

Pišem vam o rastu danas. Zašto? Zato jer mislim, ili bolje osjećam, da je rast ono što čovjeku dođe kao prirodno stanje, što ga održava budnim, što ga vodi i hrani kroz sve faze života. Pišem vam o rastu danas jer mislim da smo u toj prirodnoj radnji negdje zapeli, i da je puno onih koji spavaju, koji preskaču prirodne životne faze, a sve zato jer se boje da ne ostanu nenamireni, gladni. Znam, pogrešno je misliti da svi moramo biti iste visine i veličine. Ne mislim to. Isto tako, znam, pogrešno je misliti da svi moramo biti jednaki jedni za druge. Ne moramo. I da se moramo silno truditi uklopiti u kalupe koje su nam zacrtali. Ne moramo ni to. Heh, još najbolje da moramo.

Gledam ih kako rastu.

Kako od bezazlenog hobija stvaraju velike stvari. Stvari vrijedne divljenja. Kako se trude, ulažu, riskiraju. Gledam kako traže načine da prežive kada dođu sušni dani. I kako brane ono što su mukom stvorili. Ponosna sam na njih. Gledam kako se sapliću. Kako ne odustaju na prvoj prepreci i kako se ne opuštaju kada odzvoni osam sati rada. Njihova su korijenja prepuna radosti.

Nikada se nisam bojala (na)rasti. No u isto vrijeme, nikada se nisam prestala bojati ljudi koji vole kada drugi ne (na)rastu. A ima takvih. Uh, koliko ih ima.

Gledam ih kako se mršte kada ugledaju te velike stvari, u isto vrijeme zaboravljajući da su i sami u stanju činiti isto. Mislim, kada bi željeli i kada bi krenuli tim putem. Gledam kako traže načine da omalovaže, naude i isprovociraju one koji su se usudili rasti. Gledam ih kako se smješkaju, kiselo i maliciozno, pršteći svojim obrambenim sarkazmom, skrivajući tako sve svoje sumnje i sve svoje boli. Tužna sam zbog njih. Njihova su korijenja prepuna tuge.

Kada sam bila klinka, bila sam od one djece koja su vječito tapkala na prstima. Možda je to bilo zato jer sam oduvijek bila najsitnija od svih svojih prijateljica. A možda i zato jer sam tapkajući na prstima bila bliže nebu i zvijezdama. Bilo je očito, već sam tada silno željela narasti. I narasla sam. Nekoliko desetaka godina kasnije. Čak i toliko da sam se pred nekim ljudima počela kriviti, a samo zato jer im je visina u kojoj sam se tada nalazila počela upadati u oči. Nedugo nakon posljednjeg “krivljenja”, umanjivanja svega čega sam znala i imala, shvatila sam da nekim ljudima nikada neću biti dovoljno mala. I da će se kraj mene u svakom mom obliku osjećati nedovoljno veliko i nedovoljno sretno. Tada sam znala da im moram pomoći. No ne tako da zauvijek nestanem iz njihovih života (jer uvijek će se kraj nas stvoriti netko tko će biti veći od nas, a ne možemo vječno bježati…) već tako da im pomognem otkriti njihova davno zakopana korijenja koja samo čekaju da izniknu i da ugledaju svjetlo dana.

Nema onoga tko nije kidao svoja krila nebrojeno mnogo puta. Nema onoga tko se nije utapao u vlastitim sumnjama. Ni onoga tko nije mislio da ne može bolje od onoga kako jest. Ako želiš narasti onda znaš koliko ima života tamo gdje ga ne vidiš, a koji svejedno postoji neovisno o tebi. Za takav rast dovoljno je da podigneš pogled pa pogledaš u drvo. Drvo kada raste, raste mu i korijenje, i ide sve dublje i dublje u zemlju. Kada drvo raste, ono prodire sve dublje u sebe. To je život zauvijek, u njemu i u njegovom korijenju. Ne postoji visoko drvo s malim korijenjem. Jer plitko korijenje ne može prehraniti veliko drvo. Kako čovjek raste i on bi trebao prodirati. Sve dublje i dublje. U sebe.

Ako želiš narasti, onda imaš želju narasti više nego išta drugo. I ta te želja gura naprijed, ne prijeteći nikome, pa ni najmanje čovjeku cvijetu do tebe …

 „Smanjujem se da ti možeš rasti…“ pjevao je Arsen Dedić. Iskrena da budem, nikada do kraja nisam razumjela ovu misao, ili je bolje reći nisam željela razumjeti. Sada znam i zašto.

Do novog pisanja, ljubav svima. I ne zaboravite rasti, rasti jako!

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page