To što ti ne može reći „Hvala“ ne znači da nije zahvalan.

man-with-dog-1024x683

Jest. Zahvalan je. I to do neba.

I pokazat će ti to načinom na koji te gleda, mahanjem repa koji ti otkriva koliko je željan tvoje pažnje, topline tvojih ruku, jednostavno tebe i tvoje ljubavi.

Nikada se nisam bojala prići napuštenom psu, čak naprotiv, prilazila sam im (oprostite mi na iskrenosti) prije nego napuštenom čovjeku jer ne znam, nešto je u meni što me tjeralo i što me još uvijek tjera da mu priđem i da ga pomilujem bez bojazni da će me ne dao Bog ugristi. To je nešto što sam radila otkada sam bila mala, i kada se sjetim svih tih susreta, nekako se sjetim i Božića, i svijetlećih lampica, mirisa cimeta i majčinih kolača, i najdraže tople čokolade koju sam dobila tek nakon što sam bez primisli od riječi „ne da mi se i kasnije ću“ unijela drva u kuću.

U mojoj se obitelji za vrijeme Božića nikada nije razbacivalo i uvijek se pazilo na to da pokloni koje razmijenimo imaju dublja značenja, da nam ostanu. Na polici, i u sjećanju. Baš zato mislim da sam iz tog razloga danas toliko osjetljiva na poklone koji ne znače ništa, i koji se bez puno muke potroše za mjesec ili dva, i kojih se baš nitko ne sjeća.

Ta me sjećanja vuku u dane kada sam kući, bez straha ali i bez pitanja donosila napuštene štence, kada sam ih zamatala u svoje makene deke i kada sam ih skrivala pod krevetom davajući im tek ispečene kekse i mlijeko koje je bilo najmijenjeno meni. Bilo je dana kada sma išla spavati gladna jer sam sva sretna i ponosna hranila ta mala, uplašena stvorenja. Vani su pucali petarde, a oni su se bojali. Nije bilo savršenijeg osjećaja od onog kada sam svojim rukama štitila nekoga tko se nije mogao zaštititi sam.

Tata je naravno, u svom grubom i prepoznatljivom tonu izgovarao riječi „Riješi ih se. Ne mogu ostati ovdje…“ Tada mi se srce slamalo, ali se dobro sjećam, u tim sam trenucima bila sretno dijete. Jer tada sam dobijala najljepše poklone na svijetu. Dopuštenje da ih barem dva dana čuvam i volim u svojoj sobi.

Nekoliko godina kasnije odrasla sam i napustila obiteljsku kuću. Štence više nisam donosila kući jer u iznajmljenom stanu pretpostavljate, nemate uvjeta niti hrabrosti za takvo što. No to ne znači da je tu priča o ljubavi stala. Čak naprotiv, mislim da je tu tek počela. Danas, kada pogledam svijet oko sebe, i kada uvidim u kakvim sve uvjetima živimo i za kakvim poklonima težimo dođe mi da zaplačem, ali samo na kratko, jer suze nikada nisu riješile išta, osim da su očistile dušu. Danas, kada se dobro isplačem, zavrnem rukave, sjednem za stol i krenem tražiti. Tražim načine da pomognem onima koji to zaslužuju, a koji to sami ne mogu. Ništa što radim nije veliko, ali tješim se, i male stvari su nekome velike. I onda vidim. Toliko je divnih duša oko mene, toliko je ljubavi. :)

Dokaz tome je hvalevrijedna akcija „Mali izlet za veliko veselje“ koja je pokrenuta u sklopu Društva za zaštitu životinja Rijeka a koja okuplja ljude velikoga srca. Naime, volonteri koji rade u azilu pružaju mogućnost da svi koji to žele postanu šetači pasa i time razvesele ova divna bića koja žive te tako divan život. Jer volonteri dobro znaju, za udomiti psa potrebno je više od jednog sata šetnje. No jedan sat, jedan dan ili čitav život, njima nije bitno, dokle god osjećaju našu toplinu i ljubav.

15621627_1205033242897826_1676749662600026942_n

Njihovi su šetači rekli: “Divni cimeri Bella i Miko apsolutno su uživali danas na izletu u pravom božićnom duhu! Toliko su mazni da su oboje u autu morali biti u krilu, Miko u potpunosti dok je Bella pronašla način da se izvali na leđa sa sve četiri šape u zrak i prepustila se češnjaku po trbuščiću! Miko je ispočetka bio malo sramežljiv (no kasnije se i on prepustio češkanju) a Bella bi sve učinila kako bi osvojila porciju maženja, češkanja ili keksić! Psi su predivni, dobri, blagi i pažljivi! Oboje lijepo hodaju na povodcu, Miko voli puno njuškati, a Bella kao prava dama hoda uz nogu, sjedne, daje šapu! Ma nemamo riječi na koji način bi više opisali ova dva divna stvorenja! Od srca im želimo da pronađu dobre ljude pa da se zajedno sa njima vesele svakog trenutka. Ovi psi naprosto zrače toplinom i veseljem!”

15541670_1205055556228928_4712183595843856710_n

Nakon pročitanog, zar je potrebno više mojih riječi? Mislim da nije. Osim riječi koje kažu sljedeće: Izađite iz kuće, maknite se od kompjutera, protegnite noge i rasveselite s(v)e, no ako imate mogućnosti za to molim vas, udomite psa, jer ono što ćete dobiti nakon što vam se usele u kuću ali i u srce ne može se opisati riječima.

Ovi su ljudi za mene heroji ovogodišnjih blagdana. I ne samo blagdana. Ovi su ljudi heroji života. Ljudi koji zaslužuju da im se zahvalimo jer nas uče lekcijama o ljubavi, o prijateljstvu, o odanosti. I znam, svi oni baš kao i mi imaju bezbroj problema, obaveza, računa, no nekako ipak pronađu načine da vole i one na koje mnogi zaboravljaju i od kojih okreću glavu. Svaka vam čast dragi ljudi i neka u Novoj Godini bude više heroja poput vas.

Dok ovo pišem, gledam svog labradora Maxa kako se proteže na krevetu i u tom trenu mi prođe kroz glavu misao. Eh da smo bar, moj tata i ja skupa šetali pse dok sam bila mala. Da ih barem nisam skrivala pod krevetom. Kakve bi to tek uspomene bile …

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria 

fotografije u tekstu: Društvo za zaštitu životinja Rijeka zz.rijeka

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • divna inicijativa! ja sam udomila macu prije par godina, sad je totalni mezimac i svih nas drži pod svojom slatkom šapom:)

  • JamesBailey

    Obviously, these men are heroes of life. People who deserve to thank them because they teach us lessons about love, about friendship, about loyalty. http://paperwriting-services.com/