Za ples nisu potrebne noge

webmackenzie10_dsc_1269 (1)

Danas sam, prelistavajući svoje stare dnevnike naišla na fotografije. Zašto su me se te fotografije toliko dojmile? Zato jer na njima plešem. Devetnaest godina. Crvena adidas trenerka i rasparane starke. Energija. Osmijeh. Glazba u pozadini. Znojne ruke i čelo. Kondicija. Napetost i pokret. Ljubav. Glazba. Osjećaj. Cijeli svijet je tvoj.

Jeste li se ikada u potpunosti prepustili plesu? Ako jeste onda znate o čemu pričam. Prepuštanje plesu ujedno je i prepuštanje životu. Prepuštanje onome što ne možemo kontrolirati. Barem na trenutak. Postoji li ljepši osjećaj?

Plesanje na zemlji

Svojim smo dolaskom na svijet zaslužili status vrhunskog plesača. Kako?

Znate, mnogi ljudi život uspoređuju sa mnogim stvarima. Život je borba, život je kolo sreće, život je lopta šarena. Ja bi rekla – Život je plesna pozornica. Rođeni smo da plešemo. Predodređeni da budemo vrhunski plesači. Suđeno nam je da uživamo na toj pozornici koju zovu život. No prije nego zaplešemo moramo prohodati. Naučiti korake, težiti skladu. Sve ima svoj tijek. Na plesnoj pozornici čini mi se vladaju ista pravila kao i na pozornici života – bitno je biti u prvome redu, bitno je da ti plješću. Snažno i dugo. Zašto je to tako? Je li to zaista jedino mjerilo radosnog plesa na zemlji? Kako da naučimo plesati i da u tom plesu uživamo cijelim svojim bićem bez da očekujemo pljesak? Kako da naučimo prepustiti tijelo glazbi čak i onda kada nas ne gledaju, kada ne očekuju da budemo savršeni plesači? Riječ je o plesanju na zemlji, na glazbene note koje samo mi čujemo, u plesnim cipelicama koje su skrojene samo za nas.

 Nes(p)retni ples

Ne bira svatko od nas biti vrhunski plesač.

Neki su pravi profesionalci, a neki plešu samo za svoj gušt. Neki niti ne plešu. Smatraju da je to krajnje nepristojno i infantilno. Skrivaju se iza mračne zavjese i gledaju na ove potonje s podsmijehom. Plesanje na zemlji jedna je od najtežih stvari. Zahtijeva napor, mentalnu snagu i najzad želju za plesom.Već na početku osuđeni smo na nespretne korake, na zgažene noge, na padanja i sramoćenje pred tom nemilom publikom zvanom – ljudi oko nas. Ništa nije tako teško kao biti neshvaćen. Biti odbačen još je gore. Kako podnijeti nevidljive modrice koje se lijepe za tijelo, kako ih sakriti? To je sudbina plesača, ali i sudbina svakoga čovjeka. Mi imamo izbor birati hoćemo li se dići nakon pada, zalijepiti flaster i nasmiješiti se u lice toj nesretnoj sceni i zaplesati dalje. Nespretni ili ne, teško da se rađamo kao vrhunski plesači. Takvima postajemo. Vremenom, trudom i radom. Nema tu prečica, okolnih puteljaka. Samo krv, znoj i suze.

Plesanje u jedno

Nitko na svijetu ne pleše sam.

I onda kada se čini da je na pozornici samo jedna osoba vjerujte mi, iza nje stoji još stotinu lica koja prate svaki njezin pokret. Mislim da je svakome od nas potreban trenutak kada će zaplesati sam. To je teško, ali izazovno. To je trenutak kada otkrivamo sebe, svoje biće, kada na svoj intuitivni način privlačimo energiju ljubavi. Naše tijelo žudi od želje da prigrli drugo tijelo, ali naša duša uživa u slobodi koju joj poklanja plesanje jednoga. Onoga trenutka kada zavolimo jedno ono će postati – dvoje. Od tog trenutka više nikada nećemo plesati sami jer će duša narasti toliko da će na svojim leđima moći nositi dva para ruku i nogu. Plesanje zajedno najstrastvenija je stvar na svijetu. Ali i najrazornija. Osjetit ćete to kada zaplešete.

Koreografija

Kakav je to ples u dvoje? Kako on izgleda?

Ja znam toliko ljudi koji plešu zajedno ali posve odvojeno. Ona je skladna i mirna, on prebrz i napadan. Njihov ples više nalikuje vožnji u lunaparku nego skladnoj kretnji. Riječ je o pronalažanju načina koji će dopustiti jednom i drugom da se prepuste bez nepotrebnih misli o novcu, sexu, uspjehu, moći. I sama znam koliko je to teško. Ženi je potrebno dopustiti da je vodi muškarac. To ne znači da je na taj način inferiorna u odnosu na njega. Čak naprotiv. Njezina je snaga tada golema. Neopipljiva ali robusna. Muškarcu je potrebno dopustiti da bude samo to. Muškarac. Bez epiteta, nepotrebnih entiteta. Muškarac u tajicama s muškarcem u sebi izgledat će kao moderni gladijator u očima žene. Samo ako to želi. Koreografija života se uči. Ne napamet i ne na brzinu. Lekcija po lekcija, na dnu podebljano stoji fusnota: „ne zaboravi nabaciti osmijeh dok plešeš!

Udaranje u zid

Što se dogodi ako udarimo u zid dok plešemo?

Bol. Jeziva bol. Bol nas otvara i čini nas ranjivima. Najednom je ta bol iracionalna i središte naših života. Kada nam se to dogodi počnemo udarati u zid svojih ograničenja i nijedna nam muzika nakon toga ne zvuči lijepo. No ako malo bolje poslušamo shvatit ćemo da svaka destrukcija stvara konstrukciju. Prije ili kasnije, kad se predamo onome što ne možemo kontrolirati trebamo se umiriti i pustiti demonima od kojih smo bježali da nas uhvate.  Nakon što se poput stakla raspršimo na milion komadića ponovno ćemo se skupiti. A zid kao najveći neprijatelj najedom će postati najmekši oslonac.

Radosni ples

Naposljetku, ni okrenuti se nećemo a dogodit će nam se radosni ples. To je onaj od kojeg se naježiš do gole kože i s kojeg se ne želiš skinuti. Nikada. I nije ti bitno koliko je koreografija teška i iscrpna, i koliko ćeš krvi ispljunuti. U sekundi između jednog i drugog okreta dogodit će se ljubav a najzad i željeni nezemaljski orgazam. Plesat ćeš koliko te noge nose, iskrvarit ćeš ali ćeš si uporno govoriti „vrijedilo je“… I nešto će ti iznutra šapnuti kako je to jedini i pravi način.

 ŽIVOT je ples, sve ostalo su sitnice, udaranje u zid.

logo3

 

Kako je to kada plešemo uz gospodina Ega? Sputava li nas njegovo prisustvo? Više pročitajte u mojoj knjizi‘J..E LI VAS EGO?’ koju od sada možete kupiti i putem eKnjižare . Znači gospodin Ego i u virtualnom izdanju.

 http://planet9.hr/catalog/document/tn87v89/je-li-vas-ego–ingrid-divkovic/

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page