Zašto volim(o) Alain de Bottona?

ww5

Alain de Botton – čovjek inspiracija.

Švicarski pisac rođen na današnji dan, 20.12. 1969. godine. Svjetsku slavu zaslužio je svojim esejističkim i filozofskim djelima, u kojima obrađuje teme od ljubavi, preko Marcela Prousta pa sve do ateizma kao nove religije. Zašto volim Alaina de Bottona? Razloga je puno. Botttona sam počela čitati još na prvoj godini studija filozofije i tada me već kupio jednostavnošću svoje pisane riječi. Naizgled ‘teške’ filozofske teme upakirao je u modernu formu i približio ih široj masi. Pa sjetimo se samo Prousta i njegovog poznatog djela ‘U potrazi za izgubljenem vremenom’.

Biografski, De Botton je potomak bogate židovske obitelji; kada mu je umro otac, ostavio mu je zakladu u kojoj je bilo više od 200 milijuna funta, no Botton ne živi od toga već od prodaje svojih knjiga. Ima jednu sestru, Miel, koja radi kao psihologinja u Parizu, a on sa suprugom Charlotte i sinovima Samuelom i Saulom živi u zapadnom dijelu Londona. Na hrvatski jezik prevedene su njegove knjige “Kako vam Proust može promijeniti život”, “Radosti i jadi rada”, “Arhitektura sreće”, “Umijeće putovanja”, “Statusna tjeskoba”, “Ogledi o ljubavi”, “Seks, šoping i roman”, “Ljubim i pričam” i, posljednji, “Dnevnik s Heathrowa”.

Ukratko, Alain de Botton je netko tko vam na vrlo suptilan i nenametljiv način može promijeniti život. Netko tko će vas ‘natjerati’ da zasučete rukave i krenete u realizaciju svojih snova.  

Čitala sam neke Bottonove intervjue u kojima progovara o Proustu, te o tome smatra li da ljudima pomažu knjige psihološke samopomoći. Ipak, najviše me se dojmio njegov govor u TED-u u kojemu govori o filozofiji uspjeha i snobizmu kao dominantnom problemu današnjice. U nastavku vam donosim rezime njegovog govora.

Botton: Moguće je da je danas više nego ikad dosad lako dobro živjeti. Moguće je i da je teže nego ikad ostati pribran, bez anknsioznosti u vezi s karijerom. Sada bih se, ako dozvolite, posvetio nekim od mogućih razloga za anksioznost po pitanju karijere. Zbog čega smo žrtve tih kriza vezanih za karijeru zbog kojih nečujno ridamo u jastuk? Jedan od mogućih razloga za tu našu patnju jest to što smo okruženi snobovima. E sad, imam u neku ruku loše vijesti, naročito za one koji iz inozemstva dođu u Oxford. Naime, postoji pravi problem u vezi sa snobizmom, jer oni koji nisu iz Velike Britanije nekad misle da je snobizam tipično britanski fenomen, koji podrazumijeva kuću u provinciji i titulu. Loša vijeest je da to nije točno. Snobizam je globalni fenomen. Mi smo globalna organizacija. Radi se o globalnom fenomenu. On je prisutan. Dakle, šta je snob?

Snob je svaka osoba koja na osnovu jednog djelića vaše ličnosti stvara sliku o vama kao cjelini. To je snobizam.

Dominantna vrsta snobizma današnjice je poslovni snobizam. Na svakom prijemu ćete se začas susresti s njim, kada vam postave čuveno pitanje 21. veka: “Čime se bavite?” i na osnovu toga kako odgovorite na to pitanje, bit će im ili neopisivo drago što vas vide ili će baciti pogled na sat i ispričati se što moraju ići. Suprotnost od snoba je majka. (Smijeh). Ne nužno baš vaša, pa ni moja majka. Već, da tako kažem, idealna majka. Netko kome nije bitno šta ste postigli u životu. Ali, nažalost, nisu nam svi majke. Kod većine ljudi odluka o tome koliko su vremena i ako želite, ljubavi, pri čemu ne mislim na romantičnu ljubav, mada i to može da bude od nekog značaja – već ljubavi općenito, poštovanja, spremni da nam posvete, strogo je povezana s našom pozicijom u društvenoj hijerarhiji.

I upravo to je razlog zašto nam je karijera toliko bitna i naravno, zašto su nam materijalna dobra postala toliko važna. Vidite, često čujemo da živimo u vrijeme materijalizma i da smo svi veoma pohlepni. Ne mislim da smo posebno materijalistički nastrojeni. Smatram da živimo u društvu u kojem je sticanje materijalnih dobara povezano sa izvjesnim emotivnim priznanjem. Mi ne želimo ta materijalna dobra. Mi želimo priznanje. To je novi stav prema luksuznoj robi.

Kada sljedeći put vidite nekog tko se vozi u Ferariju nemojte odmah pomisliti: Ovaj je pohlepan. Pomislite: Ovo je netko tko je nevjerojatno ranjiv i tko vapi za ljubavlju. Drugim riječima, nemojte ga prezreti, već imajte razumijevanja za njega.

Ima i drugih razloga zašto je danas možda teže biti pribran nego ikad ranije. Jedan od njih, paradoksalno je da se odnosi na nešto prilično ugodno, jest nada koju gajimo po pitanju svoje karijere. Nikada dosad se od ljudi nije očekivalo da tako mnogo postignu tokom svog životnog vijeka. Mnogi izvori nam govore da nema toga što netko ne može postići. Riješili smo se kastinskog sistema. U našem sistemu svatko može dostići položaj koji želi. To je divna pomisao. Rame uz rame s tim stoji neka vrsta duha jednakosti. U principu smo svi jednaki. Nema strogo definiranih hijerarhija. S tim u vezi postoji jedan veliki problem. A taj problem je zavist. Zavist, sam njen spomen je tabu, ali ako se za neku emociju može reći da dominira u modernom društvu, to je onda zavist. I ona je povezana s duhom jednakosti. Da objasnim. Mislim da bi bilo veoma neobično kada bi netko od vas ovdje bio ljubomoran na englesku kraljicu. Bez obzira na to što je bogatija od bilo koga od vas, i što ima veliku kuću. Razlog za to jest taj što previše odskače od uobičajenog. Naprosto se previše razlikuje. Ne možemo se usporediti s njom. Ona čudno govori. Dolazi s neuobičajenog mjesta, pa ne možemo da se usporedimo s njom. A ako s nekim ne možete da se usporedite, onda mu i ne zavidite.

Što je dvoje ljudi sličnije, kad je riječ o starosti, miljeu iz kojeg potječu, procesu identifikacije, to je veća opasnost od zavisti. Zbog toga nikada ne bi trebalo ići  na godišnjice mature, jer se ljudi najčešće uspoređuju s onima s kojima su išli u školu. Međutim, problem modernog društva u cjelini jest taj što se cijeli svijet pretvorio u školu. Svi nose traperice, svi su isti. A s druge strane nisu. Dakle, prisutan je jedan duh jednakosti u kombinaciji s oštrim nejednakostima, što izaziva  ili može da izazove veoma stresnu situaciju.

Allain de Botton je ujedno i pokretač edukacijske ustanove pod naživom ‘Škola života’ (The school of life).

The school of life održava pasionirano uvjerenje u kojem je učenje relevantno te održavaju predavanja o bitnim pitanjima svakodnevnog života. Dok većina kolegija na fakultetima završi rascjepkana u apstraktnim kategorijama ( npr.’Povijest agronomije’, ‘Engleski roman 18. stoljeća’), Škola života predavanja naziva imenima za koja svi marimo: karijere, veze, politika, putovanja, obitelj. Oni koji provedu jednu večer ili vikend na tim predavanjima vjerojatno će se pozabaviti pitanjima poput moralnih odgovornosti prema bivšem partneru ili razrješavanju poslovne krize. Škola života ima odjel koji nudi individualnu psihoterapiju, terapiju za parove i obitelji, ali to čini u potpunosti bez stigmatizacije. U današnjoj kulturi u kojoj svatko pokušava voditi ozbiljan razgovor automatski biva optužen da je pripadnik politički i društveno aktivne te visokoobrazovane srednje klase, a sve što je ‘preintelektualno’ automatski postaje pretenciozno, Škola života nastoji vratiti učenje i razmatranje novih ideja tamo gdje pripadaju – u centar ljudskih života.

Evo što je Alis Pečarić Marić urednica bloga Čitajknjigu rekla o The school of life nakon što ju je posjetila u Amsterdamu :

The School of Life je koncept kojeg je osmislio Alain de Botton u Londonu, a koji je posvećen razvoju emocionalne inteligencije uz pomoć kulture. Bave se pitanjima kao što su: kako naći ispunjavajući posao, kako savladati umjetnost veza, kako razumijeti vlastitu prošlost, kako zadržati svoj mir i kako bolje razumijeti i, po potrebi, promijeniti svijet. U Amsterdamu ne služe kavicu, ali zato imaju svakodnevne radionice i učionice + trgovina s pomno odabranim predmetima – motivacijske kartice, knjige, teke, rokovnici, olovke… Ma raj na zemlji.’

Na kraju priče o Alainu de Bottonu i njegovoj Školi života, spomenut ću to da sam i ja koncem listopada ove godine imala priliku posjetiti The school of life koja se nalazi u Beogradu, a koja me oduševila na prvi pogled. Upravo smo u spomenutoj Bottonovoj školi života Alis Marić i ja održale promociju moje knjige, no osim što smo bile okružene knjigama i inspirativnim gift asortimanom, uživale smo i u prefinim salatama i slasticama koje se tamo poslužuju. Ma baš kako je Alis rekla. Raj na zemlji. Naročito za nas – knjigoljupce. :)

U nastavku i slikice iz School of life koja se nalazi u centru Beograda.

12313683_10207412693171082_3695495842900985105_n

12191967_1053944944637358_7895098161640944996_n

12009722_525096434332992_6070161852290820570_n

12049507_425585754308334_5576988488953587068_n

12187642_525029177673051_3147072305597883549_n

12313517_10207412694011103_2894848227834500669_n

12112405_525017701007532_6238581350139276566_n

Za kraj Bottonove riječi:

Uspjeh nam nikada neće doći sam, treba mu prići sigurnim koracima bez straha.

autorske fotografije: Alis Pečarić Marić i Ingrid Divković

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • ivana

    Obozavam ovo sto Nam nudis I druge informacije..druge knjige..divna si