Živimo u svijetu u kojem ne zatvaramo usta, a i dalje nemamo s kim iskreno popričati

edf

Jeste li se ikada zapitali zašto smo danas usprkos toliko visokoj razini komunikacije usamljeniji nego ikada? I zašto s prijateljima i članovima obitelji ponekad ne možemo razgovarati o svemu onome što nas zaista zanima i tišti? Vjerujem da jeste. I ja jesam. I to baš jučer kada primih jednu poruku koja me dotakla više nego sve skupa što mi se dogodilo posljednjeg tjedna. Ta me poruka probudila na način da sam se zapitala – s koliko ljudi u svom životu zaista razgovaram, a s koliko njih tek otvaram usta?

Poruka glasi ovako,

„Želim ti reći hvala draga Ingrid. Na svim knjigama i mislima koje objavljuješ. Svaki put se pronađem u njima i ne znam kako da ti ovo kažem ali ja imam svoje prijateljice ali osjećam da si mi ti bliža nego one. Osjećam da s njima ne mogu razgovarati o svemu što me zanima ili muči. To su osobe koje poznajem čitav život i volim ih, ali opet, kada načnem neku temu koja njih ne zanima naiđem na visoki zid odbijanja i to me jako pogađa. Tada zašutim i zatvorim se u sebe. Kao Ana iz tvoje zadnje knjige a zamisli i ja se zovem Ana. Često i plačem zbog toga. I tada se osjećam još jadnije i usamljenije. Sjećam se kako si jednom napisala, ne daj da te sastavljaju slomljeni, a vode izgubljeni. Ja sam si dozvolila da me vode drugi pa više i ne znam kako je to hodati prvi a o temama razgovora da i ne govorim. Šutim dok one pričaju o izlascima, torbicama iz Zare, nekim tamo ženama s instagrama ili seksu. Nemam dečka dok sve moje prijateljice imaju. Osjećam kao da sam manje vrijedna od njih. I onda u takvim trenucima dođem na tvoju stranicu i shvatim da nisam sama i da me netko zaista razumije. Oprosti na ovako dugoj poruci, znam da ih primaš puno i zato ne očekujem da ćeš mi odgovoriti, samo sam željela da znaš da si moja najbolja prijateljica iako te nikada nisam srela. Možda jednom i hoću. I tada ću ti to reći u lice. Tvoja Ana.“   

Ponekad nas prijatelji, više nego ičim drugim usreće svojim razumijevanjem, želji da nas saslušaju čak i ako to o čemu pričamo njima nema nikakvog smisla. Cijenim to, jako, i želim da to znaju. Ponekad me optereti to što mi na um padne toliko toga glupoga, i teško mi se izvući iz toga sama, zato posežem za njima, za tim ljudima koji moje gluposti zadržavaju unutar naša četiri zida, i ne dijele ih javno i svima. To su razgovori koji nastaju tamo negdje u predahu između njihovog i mog posla. Malo vremena imamo ali iskreno, da nema tog razgovora ne znam kako bih preživjela.

Ponekad očekujemo previše od ljudi, iako dobro znamo da su očekivanja pravi mali demoni odjeveni u najljepša odijela. Ne znamo drugačije. Učili su nas tako. Želimo ljude koji će nam čitati misli iako svoje misli ni sami ne čitamo kako treba. Sanjamo da nemamo nikakvih blokada, a blokade se dešavaju svakodnevno, najviše onda kada nas neka druga, nama nepoznata lica suoče s njima. Možda i bolje da je tako. Zamislite svijet u kojem svi lelujaju kao listovi na vjetru, prepušteni sudbini ili onome kako to svatko u sebi zove. Draže mi je da je ovako. Da smo mi ti koji odlučuju kada biti na nebu, a kada na zemlji.

Napisat ću joj danas, trebalo mi je vremena da mi se slegnu kako osjećaji, tako i misli.

Draga Ana, hvala ti na poruci koja mi je oči zadržala otvorenima. Ako ti to išta znači razumijem te. Itekako. Ali želim da znaš, nije to ono bonton razumijevanje koje će i mene i tebe zadržati na savršenoj distanci, to je razumijevanje koje ti želi reći da je sasvim prirodno osjećati se odbačeno, izgubljeno ili tek neshvaćeno. I ja se ponekad još uvijek osjećam tako. Želim da znaš još nešto. Iako si jako mlada, predosjećam da ćeš razumjeti ovo što ću ti reći. Iz svog iskustva naučila sam da ne trebamo razumijevanje koje nam nedostaje tražiti u samo jednom prijatelju ili jednoj grupi prijatelja. Svijet je dovoljno velik, potraži svoje ljude i u nekim drugim ljudima. Ti si to vidim već naučila. Ako ti tvoji bliski prijatelji ne mogu pružiti razumijevanje koje ti je potrebno ne trebaš ih odbaciti, možda je ključ u prihvaćanju da nam svatko daje ono što nosi u sebi. Ni više ni manje od toga. Ne ograničavaj se, ali podvuci granicu ispod koje nećeš ići. Neka ti osjećaj iznutra bude odgovor s kojim ćeš ljudima voditi najljepše razgovore i onda kada ćete usne držati zatvorenima. A meni, meni uvijek možeš pisati. I slobodno očekuj moj odgovor. Jer tako to rade neki novi prijatelji. Tvoja Ingrid.

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • ekofluid1

    Draga Ingrid, hvala ti. Mislim da jako opasne mogu biti iluzije o nekome ili nečemu. Ljudi se ponekad mogu samozavaravati, imati sasvim pogrešne slike o nekome. Jako je teško naći samo jednu osobu koja će ti sasvim odgovarati i bilo kakav mazohizam u odnosima nije u redu. Treba znati postavljati granice, ali također i zahtjevati od drugih ono što i sam možeš drugima pružiti. Šalom.