Radije ću biti most koji gaze, nego zid koji zaobilaze

DSCF3492

Mnoge žene čeznu biti ponesene. Žele živjeti strastvenim životom ali na kraju život provedu gledajući ga sa sigurne udaljenosti. Kada sam prije nekog vremena u gradu sasvim slučajno srela svoju staru prijateljicu, nazovimo je Ana, ni slutila nisam da će mi dati vrijedan odgovor na moje dugogodišnje pitanje „Je li u životu bolje biti most ili ograda?“

27. travnja, utorak

Sunce je stidljivo provirilo iza tmurnih riječkih oblaka. Dovoljan razlog da ne ostanem unutar svoja četiri zida, pomislih. Ionako moram do banke i knjižnice.

Scena 1. Susret. Grad. Banka.    

“Draga Ingrid, jesi to ti? Kako si? Ajme, dugo se nismo vidjele. Super izgledaš iako još uvijek si mršava…”

“Bok Ana. Dobro sam hvala, ti!?”…(ne stigoh završiti uvodnu rečenicu a ona nastavi)

“Šta ima kod tebe? Još se nisi udala? Rodila? (op. retorička pitanja) I? Pričaj… ma zapravo ajmo na kavu, imaš vremena? Ja taman završavam smjenu, imam oko sat vremena pa moram po malu u vrtić. Pričat ću ti. Vidjet ćeš kada budeš imala dijete, svaka minuta ti je dragocjena…”

Scena 2.  Ana i ja. Kafić.

Da, minute jesu dragocjene. Ne prestaje pričati.

Na njezinom licu vidim rane znakove uznapredovalog stresa i pomanjkanja ženskog društva. Vidim i nekoliko kilograma viška, ali te joj kilice baš nekako dobro stoje. Puštam je da priča. Priča dugo čak i onda kada uvlači dim cigarete, tipka poruku na mobitelu i istovremeno srče kavu. Ta je žena vrlo vješta pomislih, meni se dogodi potpuni slom kada radim nekoliko stvari istovremeno. Recimo tražim ključ u torbi, a pada kiša, zvoni mobitel, uz to mi i desna šiška uporno ulazi u oči.

U četrdeset pet minuta, manje više koliko traje naša kava saznajem da je prekinula s dugogodišnjim dečkom s kojim ima dijete, u međuvremenu je našla drugoga, ali je odlučila prvome dati drugu šansu. Zapravo, odlučila je oprostiti mu nevjeru. Dalje, prošle je godine posjetila Barcelonu, kupila novi auto, a ove godine planira i put na Maldive. Valjda s ovim prvim kojem je oprostila. Sredila je nos, jer logično, ima problema sa sinusima. Još uvijek radi isti posao u banci, ali napominje kako ga mrzi, kao i kolege s posla. Mala joj uči tri strana jezika i tete u vrtiću kažu da je pretalentirana. Očekuje skoru udaju, zapravo nada se tome.

Da ne duljim, žena koja sjedi preko puta mene savršen je primjer osobe koja vrlo vješto manevrira između ambicije i ljubavi, potrebe i ovisnosti. Žena koja oduvijek zna što želi i kako do toga doći, ali žena koja kada napokon dođe do toga nije sretna. Kada sam je upitala za naše zajedničke poznanike, njezine prijatelje i s kime je ostala dobra, odlučno mi je uzvratila

“Ma da ti budem iskrena prekinula sam sve kontakte s tim ljudima. Takve više ne trebam u svom životu. Sjebali su me.”

“Znači spalila si sve mostove?” upitah je.

“Da. Tako nekako.”

Kavica je završila netom nakon moje metafore s mostom i glasne zvonjave njezinog mobitela. Morala je u vrtić po malu.

Scena 3. Ja u knjižnici.

Bujica misli. Strast je sveta, pomislih. Kao i mostovi.

Koliko ja imam srušenih mostova iza sebe? Što su zapravo mostovi u mom životu? Kratkotrajna zadovoljstva i romantični klišeji, živi ljudi i njihovi osjećaji ili mjesto gdje se ja spajam sa svijetom? Nikada nisam voljela razdvajanja i odlaske. Nikada nisam voljela ceste koje govore da negdje nešto završava, da se ne može dalje. Zašto uopće moramo rušiti nešto što smo jednom sagradili? Zar ne možemo ostaviti most u stanju u kakvom jest? Zašto smo toliko destruktivni?

Pitanja u glavi nižu se jedno za drugim…

Kada nastupa stanje rezigniranosti i potpunog odvajanja? Kada se odlučimo ukopati na mjestu i ne ići dalje? Zašto je nekim ljudima lakše biti ograda, pa zatvoriti sve pulsirajuće energije i izbjeći sve vlakove koje treba uhvatiti? Strastvene žene su poput mostova zar ne? Ne mogu pustiti da emocije budu hladne i nijeme, vole kada otkrivaju nove puteve, vole kada svjedoče prelasku iz običnog života u autentični.

Možda je Ana morala spaliti sve te stare mostove da bi mogla sagraditi nove. Razumijem je, samo se nadam da nije spalila krive jer to je nepovratno. Svaki nam dan pruža priliku da izaberemo hoćemo li biti most ili ograda. Hoćemo li paliti ili graditi mostove? Pa iako je biti most pomalo riskantno jer nikada ne znaš tko će se “baciti s tebe”, biti most je hrabro. Kako to znam? Pa, kada si most svatko te gazi zar ne?

Scena 4. Palim auto. Valjam se niz cestu.

Mislim si. Šta god i tko god da mi se u životu desi, jedno si obećajem. Ovdje, u tišini svoja četiri kotača.

Radije ću biti most koji gaze, nego zid koji zaobilaze.

Naposljetku, i Ivo Andrić je jednom rekao, „Ne ruši sve mostove, možda ćeš se morati vratiti kući preko jednog od njih.“

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • Crnoružica

    Možda…a možda nekad iz nemoći dozvolimo vjerovat drugima kako nama ne trebaju ti mostovi. Ono. Kad nas ego. ;) Prvom druga šansa i ne upućuje na spaliteljicu mostova. Tko zna, možda…to ja samo tako razmišljam po tipkovnici dok gledam raskrižja po vlastitom mostu. ;)