Flowershop by Brankica Stanić – Iris

11118493_10206929373903738_1493203816969400261_n

Iris je simbol dostojanstva, nadahnuća, slave i hrabrosti. Plavi iris simbolizira sanjarenje i maštu, lagodan život i sreću. Divno. Odmah imam želju ispuniti kuću Irisom.

Ono što Iris, baš poput mene ne podnosi su ograničenja. A opet, svima nama, pa i meni samoj, nekad su tako draga. Otkud ta potreba u nama da stavimo ograničenje na gotovo sve što nas okružuje? Pa čak i na sreću…Jer odnekud vjerujemo da je i previše sreće pogrešno. Koliko si patnje spremna progutati od straha da ne pogriješiš?

Strah od pogreške, neuspjeha….Ma što je to uopće? Koliko ima smisla bojati se nečega što postoji samo u tvojoj glavi? Nisu li pogreške  tek lekcije koje ti život nudi želeći te podučiti nečemu, učiniti boljom osobom?  Otkad je učiti pogrešno? Otkad je otkrivati sebe i svoje granice pogrešno?

Pogreška.

Još jedno ograničenje.

Danas sam pokušala.

Nisam uspjela.

Neki će reći rekla sam ti.

Oni sklupčani u sjeni svoga straha, slaveći sigurnost i utabane staze…

Ja pak kažem.

Danas sam pokušala.

Nisam uspjela.

No danas sam jača.

Otpornija.

Svjesnija.

Sutra kad pokušam samo mi je nebo granica.

Tebi tek tvoj utabani puteljak…

Ponekad mislim da smo svi mi u suštini samo mazohisti.

Jer kako da živim ako ne boli?  Ako sve vidim tako jednostavno, sigurno propuštam bit…

I propuštaš, ne vrti se sve oko boli. Bar ne onoj koju iz nekog razloga tako volimo nanositi sebi samima.

Zamisli samo…. skinuti sa sebe okove ograničenja, usuditi se i uspjeti.

Kako zastrašujuće to samo zvuči! Što ću kad uspijem? Kamo ću sa sobom? Sa novom ja? Jer mora da ću biti nova…opijena uspjehom, bez okova, bez ograničenja…ta neću biti ista definitivno!

Smijat ću se staroj ja. Željeti ću još…Okolina će me prezirati. Izolirati. Bit ću trn u njihovom oku mediokriteta. One mlake ustajale vode, vječito iste. Promjenit  ću se. A promjene znaju biti tako bolne. Bolnije od patnje koju si serviraš dok se kitiš blistavim perjem ograničenja?

Recimo da si jedna od onih koja se usudila. Recimo da si uspjela. Recimo da si sretna. Trebala bi biti, no jesi li? Ili u rukavu imaš još jedno ograničenje? Na sreću.

Poznajem jednu Iris…Hrabru i nadahnjujuću ženu. Korak joj je lak, dostojanstven. Oči spokojne, a opet tako žive, vječito znatiželjne.

Za Iris mnogi kažu da je sretnica. Rođena pod sretnom zvijezdom. Što inače reći za nekoga kome sve polazi za rukom? Sigurno ne da pate, da ih progone sumnje i nesigurnosti.

Iris je imala tu boljku. S mukom  bi dolazila do gotovo svega u životu što je predstavljalo nekakav oblik  želje. Željeti je za nju uvijek značilo pristati na dugoročno zlostavljanje same sebe brojnim preprekama koje su nicale ispred nje poput gljiva poslije kiše. Nikad nije bila sigurna da li ih sama stvara, da li jedan dio nje zapravo uživa u maltletiranju same sebe ili je život jednostavno tako funkcionirao.

Savij se poput cvijeta na kiši klonulog od kapi preteških za njegovu krhku stabljiku i čekaj. Čekaj svoje sunce da te obasja i uvjeri da sve ima svoj smisao. 

Iris nije bio problem vjerovati u to dok ju je sunce u svoj svojoj ljepoti kupalo. Tad je bila nepobjediva. Neuništiva i jaka. Puna mudrosti iz kišovitih dana. Pravi life coach za sve nesretnike koji još nisu pronašli svoje sunce. No kad je bila jedna od njih priča je išla ponešto drugčije. Pozitiva ju i tad nije napuštala, no bilo ju je tako prokleto teško održavati na životu. Ponekad bi Iris nedaća poklapala jedna za drugom, sustavno i metodički u pravilnim razmacima, kao da joj želi poručiti ovaj put si pretjerala. Tvoje sunce prejako sja, spusti se na zemlju, puži i savijaj se kako ti i priliči.

Navikne se čovijek na sve, otrpi to. Otupi. Shvati s vremenom da sve ionako ima svoj tok. Čemu brinuti? Tješila se Iris.

Navika. Još jedno ograničenje. Koliko naviknuta na bilo što zapravo osjećaš? Primjećuješ? Navike su roboti koji ispunjavaju ono za što su progamirani. Da ti pruže lažnu sigurnost. Natjeraju te da misliš da si nepobjediva. A zapravo si samo vješto sastavljena ljuštura, tanka i prozirna poput balona od sapunice. Tako je malo potrebno da se rasplineš, da raspeš svoje navike po livadi svog života, da se svaki put iznova skupljaš i sastavljaš u ime nekih novih navika.

Ono što je Iris mučilo više od svega je gorak okus koji joj je ostajao još dugo vremena nakon kišnih perioda. Zbog njega je sunce gubilo sjaj. Zbog njega bi joj često bilo svejedno. A što ima goreg od ravnodušnosti?

Licemjerno od tebe što me takvom silinom obasjavaš sada, nakon što si me bacio pod noge i nemilosrdno gazio. Kao da mi želiš poručiti u mojoj si vlasti i s tobom činim što god hoću, kad god hoću. Bacaš mrvice sreće nakon kamene kiše boli. I očekuješ zahvalnost. Da ti kažem da vrijediš svake prolivene suze. Da tvoja svijetlost sve opravdava. Svemu daje smisao.

Iris se ponekad, zapravo sve češće, činilo da plaća previsoku cijenu za svoje zubato, krajnje sebično sunce.

Draga Iris, zašto si ograničila svoju sreću? Stavila okove na dijete u sebi i pustila ga da potone u ponor tvoje duše? Budi ponosna na sve svoje poraze. Sve svoje teške trenutke, sve svoje prepreke.

Ne postoji li sve na ovome svijetu u savršenoj ravnoteži? Svaki teški trenutak nagovještava lijepi. Svaka prepreka, put bez istih. Svaka tuga sreću. Svaka suza osmijeh. Netko pluta na površini života ne osjećajući ništa ili tek ponešto. Netko prolazi kroz teške oluje. Zamisli samo kolika sreća njih čeka!

Tekst i slika: Brankica Stanić 

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page