Flowershop by Brankica Stanić – Suncokret

11100777_10205243026607950_2135866030_o

Znate kako je dobio ime? Po slijepoj odanosti kojom prati sunce. Svako jutro suncokret okreće svoje cvjetove suncu, prati njegovu putanju tokom dana i u trenutku kad sunce zađe, njegova cvjetna glava klone kao da spava. Budući da odano prati sunce, suncokret označava obožavanje, divljenje i zanesenost. Ali i sljepoću u ljubavi. Jer ako tvoje oči vide samo jedno budi siguran da si slijep…

Da vam ispričam jednu priču o Sunčici. Mladoj i lijepoj djevojci. Pametnoj i uspješnoj. Rekli bi dobitna kombinacija.Sve što bi dotakla, Sunčica kao da je pretvarala u zlato. Izazivala je obožavanje kud god bi pošla. Zvijezda zabave. Modna ikona. Uvijek savršeno dotjerana, uvijek nasmijana. Sa pravom riječi u pravo vrijeme. Tugu kao da nije poznavala. Kad se sreća djelila bila je prva u redu i ugrabila sve. I s onim svojim osmijehom od uha do uha kao da se rugala svima:

Pogledajte me. Ja sam ta. Savršena. Besprijekorna. Vrijedna divljenja. Jer uspijevam u nečemu što mnogima ne polazi od ruke – biti savršena i obožavana.

I dok je Sunčica skupljala vojsku obožavatelja oko sebe kao sunce svoje vjerne suncokrete, meni je išla na živce. Ne, nisam bila zavidna. Epitete lijepa, pametna, uspješna i sama posjedujem, no za razliku od nje ne težim savršenstvu, barem ne u tolikoj granici da zbog njega gubim svoj identitet. Razlog moje apatije prema Sunčici ležao je u njenoj verziji sebe koju je odlučila iskreirati da bi udovoljila drugima.

Imam dane kad sam si najružnija na svijetu. Ne krijem ih. Znam se vući po kući u piđami po cijeli dan, pretjerujem sa čokoladom, nenašminkana i čupava izađem van, pitaju me što ti je, kažem nisam danas svoja…ponekad pretjeram, budem prema nekom otresita pa se kasnije grizem, loše prosudim i pogriješim pa se korim količinom gluposti koju sam u stanju proizvesti.

Nekad briljiram, baš onako pogodim i svemu nađem idealnu mjeru. Svakom činu, svakoj misli, svakoj riječi koju prevalim preko usana. Prvu verziju mene rijetko tko razumije, drugu obožavaju.

Ljudi nikako da shvate da je baš sve u nijansama sive…Zaborave na podjelu ljudi na dobre i loše. I sunce dotakne tamu onaj tren kad zalazi, što bi ti bila iznimka?

Ono što je Sunčica nudila svijetu bila je laž. Upakirana u privlačan omot s najsjajnijom vrpcom koja postoji. Vrpcom koja je držala na okupu kvarljiv sadržaj. Sadržaj pun mana i slabosti, koliko dobrih toliko i loših strana. Stvaran sadržaj. Ljudski sadržaj.

Čuvam se ljudi poput Sunčice. Ljudi koji se sami proglase dobrima. Takvi su obično puni zamki. I oni najčišća srca u postelji svog života brižljivo skrivaju grozote.

Ne dijelim ljude na dobre i loše. Savršene i manje savršene. Suncokrete i obične tratinčice. Sve što takva podjela nosi sa sobom je razočaranje. Osamljenost koja ti se zrcali u pogledu svaki puta kad tvoj idol učini nešto što ne bi smio. Nešto ljudsko. A ti mu okreneš leđa. Jer smatraš da savršenstvo ne trpi greške. U pravu si, ne trpi. Zato i ne postoji.

Zbog Sunčice sam se nekad davno znala osjetiti manje vrijednom. Preobičnom. Dok se ona ponosno kitila čvrstim i snažnim suncokretima, meni se činilo da me neprimjetno gaze poput tratinčice na livadi, izgubljene i neprimjetne u moru zelenila.

Do jednog dana kad se Sunčica preda mnom slomila kao da je najobičnija vlat trave, a moja percepcija dobila neku sasvim novu dimenziju. Duboko nesretna i jednako toliko tvrdoglava u namjeri da baš nikad nikomu ne prizna da je satkana od krvi i mesa, ponosno je živjela svoje ideale, prosipala iluzije. S takvim ljudima nikad ne znaš na čemu si, gdje završava istina, a počinje njihova neutaživa glad za prihvaćanjem koja ih goni poput divlje zvijeri svoj bespomoćni, ustrašeni plijen.

Gdje prestaješ ti, a počinje tvoj strah? Tvoja ljubav i tvoje kurvanje za sitna zadovoljstva?

Sunčicu još uvijek znam sresti ponekad. I dalje se kiti istim perjem, no nervozno spusti pogled kad prolazi pored mene. Nema zapravo velike razlike između nje i mene. Obje smo usamljene u svojim ulogama, ona u ulozi svog lažnog savršenstva, ja u svojoj danas čini mi se tako omraženoj iskrenosti.

Pozdravimo se uvijek. Bez velike ljubavi doduše. Sunčicu strahovito muči što svoje obožavanje ne može da opravda preda mnom. Mene strahovito smeta potreba svih Sunčica ovog svijeta da budu uvijek savršene i obožavane od svih…

Savršene žene. Majke. Ljubavnice. Prijateljice. Ma sve odreda glumice! Nose najdivnije maske i obmanjuju. Mene nikad nisu posebno dirale njihove uloge. Samo pitanje zašto? Film kad tad završi, maske padnu. Čemu sve to? Na kraju te opet vidim…

A može biti potpuno drugačije. Kad bi samo bila. Baš onakva kakva jesi. Iskrena. Sa svim svojim ludostima, grijesima, osmjesima i suzama. Kako bi samo bila obožavana. Ni ne slutiš kakva se snaga krije u jednostavnosti. Pusti komplikacije da pune kinodvorane, knjižare i psihijatrijske džepove, u tvom su životu suvišne. Tek kamen spoticanja, koji si da bude gore, sama dovukla na svoj put.

Jeste li primjetili kako su u današnje vrijeme ekstremi postali vrlo poželjni? Više, brže, bolje. Žele se veće usne, veće sise, veće dupe, što deblji novčanik, što veći broj seksualnih partnera, lajkova i folowera za koje se moli i preklinje, koji se kupuju bez obzira na cijenu, bez obzira na sadržaj. S druge strane dostojanstvo, empatija, skromnost, jednostavnost, ljubav, originalnost i jedinstvenost sve su manji i manji. Kvaliteta gubi na kvaliteti. Forma debelo premašuje sadržaj. Ma tko da se još s tim zamara kad se može proći puno lakše. Može li zaista? Jednog dana kad ostariš, kad se tvoj oklop razbije i ostaneš samo ti prazna i neizrealizirana, koga ćeš naći pored sebe? Grupu obožavatelja? Ne draga moja,  na prve znakove tvog pucanja oni su već pronašli novu žrtvu. A ti? Tvoj odraz u zrcalu promatra te s gađenjem, optužuje te, psuje dok mu bolno uzvraćaš ali voljeli su me, voljeli su me, bila sam netko!

Balašević je jednom jako lijepo rekao:

Gle ovamo…
Vidiš ovu flašu kristalnu za vino?
Kad budeš nešto prič’o, volio, mrzio, uvijek moraš imati mjeru.
Vidiš… ova flaša, u tu flašu stane sedam deci… Presip’o ti, prosip’o, dosip’o, to je uvijek sedam deci.
Treba znati mjeru…

Drage moje Sunčice zapamtite, ni milijuni suncokreta ne mogu zamjeniti iskrenu ljubav tek nekoliko ljudi. A takva baš nikad ne ide ruku pod ruku sa nikakvim ekstremima.

logo3

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page