I sanjari dižu utege …

DSCF1447

Zamolit ću vas jednu stvar. Ne brinite se, nije teška. Dapače vrlo je jednostavna. Prije nego krenete čitati ovaj tekst zamolit ću vas da nakratko dišete sa mnom. Hajde, položite svoje ruke na trbuh, potom udahnite i potom počnite osjećati kako se on širi dok udišete. Nakon udaha izdahnite, te osjetite kako vam se tijelo stišće dok izdišete. Hvala vam na ovome.

Nisam sigurna znate li da se ovaj fizički proces kojeg smo upravo skupa učinili u našemu tijelu odvija više od 17 tisuća puta dnevno, dakle 17 tisuća puta na dan udahnemo. Bez obzira na cijeli svijet, naše disanje ne prestaje. Bez obzira jesmo li tužni ili radosni, je li ljeto ili zima, i bez obzira jesmo li dobili plaću ili je tek čekamo. Naše disanje ne prestaje. Nije li to čudesno? Morate se složiti da jest.

Čudo je ona žuta kugla koja se rađa svaki dan. Čudo nastaje kada otvorimo oči, razmaknemo te zavjese navike i odškrinemo prozor nepoznatom gostu što nam dolazi. Čudo nastaje kada ugasimo sve nepotrebne i bučne prekidače, a upalimo onaj najvažniji. Okidač zahvalnosti. I ne brinite, svi ga imamo. Samo trebamo znati gdje da stisnemo. Ja nisam uvijek znala.

Jednog dana, ne tako davno, probudila sam se s užasnom glavoboljom. I prije nego sam otvorila oči osjetila sam oštre trnce koji su mi prolazili kroz glavu i potom se spuštali niz cijelo tijelo. Sjećam se dobro. Vani je bilo sunce, pričice su cvrkutale, a ja sam se probudila neizmjerno ljutita i nervozna, i još k tome jako umorna. Osjećala sam se užasno. Preda mnom je bio dan prepun obaveza, čak dva bitna sastanka a mene je glava doslovno ubijala. Sve mi je smetalo, a nezahvalnost je rasla, skoro sama od sebe. To prekrasno sunce, taj čarobni cvrkut ptica, ništa nije dopiralo do mene. Smatalo mi je sve, a najviše to što je jedna tako čudna bol preplavila cijelo moje biće. No sjećam se i toga da mi je i dan ranije bio izuzetno težak. Sjećam se sati i sati provedenih uz laptop i mailove, sjećam se napornog putovanja i trčanja po gradu u vrlo uskoj odjeći, sjećam se tri kave i sjećam se paralizirajuće boli u području vrata. To je bio dan kada sam doslovno pregorila od posla. Produktivnost se pretvorila u predoziranost.

Dvadeset minuta nakon vrtoglavice u sobi, otkazala sam sve sastanke. Isključila sam mobitel, još jednom se umila hladnom vodom i izašla van. Još uvijek sam bila mrzovoljna ali sam znala da mi je svježi zrak itekako potreban. Pekla me savjest. Oduvijek pazim na to da budem vrlo profesionalna i da sve svoje radne obaveze izvršim u roku poštujući druge ljude i njihovo vrijeme. No to ovoga puna nisam mogla ispoštovati. Zašto? Jer nisam ispoštovala svoje tijelo koje je alarmiralo i koje mi je vikalo – stani!!!

Tog sam trenutka shvatila. Premlada sam da budem bolesna, prestara da se zanemarujem. Moja je dužnost samo jedna. Da budem zdrava. Vaša također.

Od tog sam dana krenula mijenjati svoje navike. Krenula sam vježbati, ne svaki dan ali redovito. Naučila sam usporiti kada ubacim u veću brzinu, zastati,odahnuti. Osjećala sam da je to nešto što moram učiniti. Ne samo radi sebe, već i radi ljudi oko sebe. Energija koju sam stvarala u sebi odašiljala se u svijet na različite načine. Željela sam, i još uvijek želim svijetu slati pozitivnu energiju.

Sve dok se čovjek nečemu ne preda u potpunosti nikada neće biti u stanju osjetiti ljepotu te predaje. Jedan je korak dovoljan da nešto započnemo, ali koraci koji dolaze nakon njega tek nas određuju. Kada napravimo jedan korak, i ukoliko je taj korak prokleto težak tražit ćemo priliku da se povučemo. Ja se nisam povukla, iako je bilo teško. Čak naprotiv. Svaki mi je novi korak i svaki novi trening bio prilika za okidač zahvalnosti.

Imaš tijelo koje može sve! Budi zahvalna na tome!

Ne podcjenjujmo moć prvog koraka. Taj je korak najčešće i najvažniji. Moć jednog koraka u sebi nosi odvažnost i snagu. Svi ostali koraci se ravnaju prema njemu. I svi ostali koraci, bilo da su nevjerojatno spori ili nevjerojatno brzi ovisit će o tom jednom, čarolijom obojanom trenutku koji dokazuje i pokazuje od čega smo satkani. Najmoćniji smo kada smo snažni u svom cilju, ali najveći smo kada smo predani u njemu. I ne brinite za krive korake, zbog njih ćete možda zateturati, ali vjerujte mi – nećete pasti.

Donesite odluku i gledajte kako vam se život i tijelo kreće prema naprijed.

Vaša Ingrid.

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Blologgers Network Adria 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page