Jer u jeseni nema gužve, nema siline, nema vatrometa

max

I onda (napokon) dođe jesen.

Nenametljiva, tiha dama koja svakim svojim korakom donosi toliko toga oku vidljivoga i nevidljivoga. Rekoh napokon, jer meni vam je ljeta da vam budem iskrena bilo preko glave. Nakon više od godinu dana života u ljetu (jer živjeh na Tenefima proteklih godinu dana) obradovah se bojama jeseni kao nikada u životu. I zato ovo pišem, ovako skoro pa zadržanog daha, jer dugo ne osjetih jesen u sebi. Uhvatila me. Nemirnu, rastresenu, tešku. Nije ni čudno jer proteklih desetak mjeseci živim toliko užurbanim i brzim tempom da me je samo jesen mogla natjerati da usporim. A jesen se događa, i to u toliko dobrih boja i oblika i nitko je ne otkriva bolje nego mi.

Toliko sam toga napravila u posljednje vrijeme, pomislih. Ostvarila sam toliko toga. Osvojila mnoge realne i nerealne ciljeve. Dokazala sebi, a i drugima da ništa nije nemoguće, i da se i na Balkanu može (a i mora!) samo ako malo više želimo i ako malo više radimo. Osjećam kako su mi te ostvarene želje ugodan vjetar u leđa, ali isto tako osjećam da se sada na trenutak želim zaustaviti. Jer teško je vidjeti cijelu sliku ako trčite u full sprintu, ponekad je potrebno samo lagano s noge na nogu. Tek toliko da osjetimo zemlju pod stopalima.

Počni s mjesta gdje jesi

I odvažila me. Ta jesen. Da zastanem. Da usporim. Da me podsjeti koliko je bitno ponovno se ukorijeniti, nakon faze lutanja, faze gdje izgledah poput iščupanog cvijeta. Jesen je savršena stvar za to. Dok ljudi žude za vječnim ljetom i tragaju za ljepotom, za uzbuđenjem, za egzotikom ona čeka, ponosno i tiho dok ne potrošimo sve svoje uzavrele zalihe. Tada se počinje zbližavati sa nama i počinje nam otkivati svoje tajne. Mislim da je to jedna od najvećih tajni jeseni. To što nam dopušta da se osvrnemo oko sebe i vidimo gdje smo, dopušta nam da i dalje budemo u potrazi, da i dalje radimo i napredujemo, ali da se ne držimo slijepo i grozničavo početka ili kraja puta. Jesen nam dopušta da budemo prisutni sada i ovdje. Da zamislimo što želimo i koji su nam daljnji koraci. Da napravimo plan ali onakav kakav samo nama odgovara, a ne svijetu oko nas. Možda zato ja s velebnim prvim prvim ne radim one novogodišnje odluke i ciljeve, možda zato jer mi je jesen savršeno vrijeme za to. Jer u njoj nema gužve, nema siline, nema vatrometa. Ona je toliko suptilna i toliko ugodna mome biću.

Svi mi nosimo stotinu ljeta i stotinu jeseni

Jer sve je do nas i do toga što želimo za sebe u ovoj jeseni. Ako u nama tinja želja za novim, kako poslovnim tako i osobnim izazovima treba krenuti bez puno razmišljanja. Ako želimo promijeniti posao koji radimo ne treba odgađati. Ako osjećamo da trebamo ubaciti u višu brzinu treba stisnuti gas, ali s dozom opreza. Ako smo zadovoljni sa svime treba se zahvaliti. Ne možemo predvidjeti šta će se dogoditi sutra ali možemo odlučiti što ćemo činiti danas. Na kraju, naši su izbori naša najbolja ogledala. Što su čišća to su iskrenija.

Eto ljudi moji, ljeto prođe, dođe nam jesen! Neka nam je svima mirisna i osmijehom ispunjena. Posao će se ako se slažete sa mnom, uz takvu kombinaciju vrlo lako odraditi. :)

10421130_10204672575549854_3942449401049342906_n

 

Ovaj tekst je dio projekta Coca-Cola Bloggers Network Adria 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • kantrida:) da jesen je vrijeme novih odluka:)

  • JamesBailey

    Just remember one simple rule. If you want to change the job, then there is no need to be delayed. If you feel you need to get into high gear, then you should put the pedal, but with caution. http://edit-ing.services/