Kako sam probudila diva u sebi?

fotografija (37)

Prije nekoliko dana dobila sam jedan prekrasan poklon u obliku iskustva.

Radilo se o tome da sam imala mogućnost izbora. Onakav kakvog svi imamo svakoga dana kada se probudimo. Izbor je bio – poslušati odraslog čovjeka, ili zastati, razmisliti i poslušati dijete u sebi. Djeca često griješe, razmišljaju srcem. Pomislih. Da se ispravim, djeca ne razmišljaju, ona djeluju. Prema tome ja sam dijete, griješim. No griješiti je ljudski, kažu, izvući ću se na ljudskost.

Nego, ovoga puta, začudo, greška je bila nešto najljepše što mi se moglo dogoditi. A tako volim kada se događaju lijepe stvari. To me puni, osnažuje, hrabri. Samo sam čovjek.

Gle, otvaram poklon. Malo je drugačiji od ostalih na koje sam navikla. Poklon u obliku buđenja. Pitam se kako je to moguće? Vrlo lako, odgovara poklon. Otvori oči i pogledaj me.

Ima dana kada se probudim, otvorim oči, odradim sve jutaranje rituale, ali još uvijek sanjam. Tako se nastavi i tijekom dana sve do trenutka kada opet ne zaklopim oči. Nisam svjesna da je odsanjan još jedan dan. Bespovratno.

Otvaram oči. On me gleda. Dobar dan Ingrid. Moje vrijeme je došlo. Morao sam doći. Trebala si me. Sada je pravo vrijeme, vrijeme da se ti i ja napokon upoznamo. Pitaš se tko sam? Stani, ne boj se. Ja sam tvoj unutarnji DIV. Onaj kojeg si uspavala, kojeg si zatomila, kojeg si ostavila. Zašto? Ne znaš ni sama. Zar je važno? Meni ne. Ja nisam ljudsko biće. Ne zamjeram, ne zavidim, ne pamtim loše stvari. Ali dišem. Kao i ti. Objasnit ću ti kako stvari funkcioniraju kod mene. A te su stvari vrlo jednostavne, da se ne prestrašiš.

Ja sam tvoj div. Unutarnja snaga koja te nosi na leđima. Sjećaš li se trenutaka kada si imala osjećaj kao da na leđima nosiš deset tona tereta, e tada me nije bilo. Bio sam na godišnjem. Ali promatrao sam te. Gledao kako i sa kojim izrazom na licu nosiš taj teret. Nije mi bilo svejedno, no morao sam izdržati. Pustio sam te, znao sam da moraš izgurati sama. Izgledala si kao mali mrav. Vrijedna, ali slaba. Preslaba za moj ukus. Sve do trenutka kada se nisi probudila. Točnije kada se nismo probudili zajedno. U istom krevetu. Pomislila si, da da, jesi dobro se sjećam. Imam snage. Ja to mogu. Vjerujem u sebe. Život je lijep. Tada sam znao da tvoje, naše vrijeme tek dolazi. Čekao sam i čekao, i napokon dočekao. To je jutro bilo posebno. Znaš li zašto? Jer si već od ranoga jutra nosila taj divovski smiješak na licu. Stajao ti je za deset. Još uvijek ti stoji. Ne skidaj ga molim te! Sretan sam kad ga nosiš.

Znaš li zašto ti ovo pričam?

Zato što znam da ti vjeruješ da ovo nije samo neka priča o izmišljenom divu. Ja znam da ti imaš snage oživjeti me i koračati samnom, kroz život. Isti onaj koji si spomenula, a koji je lijep. Jest, lijep je. Jer si ti, sama samcata odlučila učiniti ga takvim. Lijepim. No, nešto bi te zamolio. Nije to mala usluga ali znam da ćeš se potruditi ispuniti je. Jaka si ti, ne sumnjam ni najmanje.

Molio bih te da se potrudiš pomoći ljudima da i oni probude diva u sebi. Znaš, svatko od nas u sebi nosi svog nevidljivog, ali golemog diva.

Onoga koji te tjera naprijed, koji ti šapće da ništa nije nemoguće, koji se budi sa tobom i liježe sa tobom. Tvoj div – i brat, i otac, i prijatelj i ljubavnik u isto vrijeme. On je ti. Voli ga kao što voliš sebe. Uči druge da čine to isto.

Otkrit ću ti još jednu tajnu.

Ovo je vrijeme divova.

I svatko će se u sebi pronaći svog diva, samo ako slijedi unutarnje putokaze. Mora biti tako. Znaj, divova je mnogo. Neki dolaze u obliku obitelji i ljubavi, neki u obliku životne radosti, sreće i blagostanja, neki u obliku nepresušne inspiracije, vjere u Onoga Gore. Svakome po izboru.

Život je dakle vrlo jednostavan. Samo treba slijediti putokaze. Zar ne? Govorim mu.

Netko mora da je znao zašto mi je i sa kojim razlogom postavio baš te putokaze, na tom mjestu. Netko je znao, prije mene. Tajnu. Znao je što želim u životu i postavio mi putokaze. Jedan od njih otkriven je sasvim slučajno. Prije neki dan. Gledam ga i ne vjerujem. Moj div je živ. I obraća mi se.

Vrijeme je da otkrijem svijetu na kakvoj SRETNOJ PLANETI živimo!

I ovdje smo gdje jesmo, ne zato što nemamo prilike da budemo negdje drugdje, da ostvarimo sreću na nekom višem stupnju, nego zato što ne želimo promjenu, buđenje.

Srećom, budućnost je doba sve bržih i bržih promjena. Tko pati od nostalgije, neće preživjeti buđenje diva u sebi. Srećom, ovo je vrijeme divova.

Gle, sakrio se i u prva tri slova moga prezimena.

Koji nevaljalac.

Taj moj div :) 

 

A gdje stanuju vaši divovi? Jeste li ga/ih probudili?

Otvorite oči, naćulite uši…vaš div je upravo kraj vas. 

 

10325663_10203262350535110_5202617632275534683_n

logo3

 

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • Olja Ka

    Fantastično! Uvek me nadahneš i ne retko daš inspiraciju za dalje :) Hvala ti ;)