Ne daj sebe nikada za šaku ničega!

Marco-Sanges-C-circumstances-n-40-2000-e1342008952994

Jedna žena. Ana. Dva muškarca. Goran i Marko. Jedna priča.

Uvijek sam se divila ženama koje na ženstven, vrlo suptilan način daju sebe (u ljubavi, u vezama) a i dalje ostanu svoje. Netaknute, tajanstvene. S druge strane, nikada nisam razumjela žene (ili ih nisam željela razumjeti) koje se nesebično poklanjaju svima, koje svoje osjećaje troše ko jeftine najlonke. Daju se cijele, bez kočnice, na pladnju, u ime ljubavi. Tako potpuno ogoljene i ranjive očekuju da ih muškarac spasi, ako se uoće spasit’ da ono što je nastalo iz očaja ljubavi.

Poderanu najlonku možemo skriti ispod hlača no poderana će najlonka i dalje biti to. Poderana. Kad tad će se otkriti ono što se krije ispod. Isto je i sa ženama.

Neka stih dočara što želim reći.

‘Ostavi da barem jedan pramen moje crne kose bude slobodan.’

Muškarci ne vole očaj. Njima su očajne žene nešto kao prometna nesreća na cesti. Zastat će, škicnuti što se događa no najvjerojatnije neće stati. Kroz glavu će im proći. ‘Netko drugi će to riješiti…’

Žrtve su uvijek neprivlačna lovina.

Prvi put kad sam upoznala Anu imala je 21 godinu. Ana je već tada bila u ozbiljnoj vezi. S muškarcem mlađim od sebe. Nazovimo ga Goran.

Ana je studirala ekonomiju, Goran je radio. Istina, povremeno. Kod starog u firmi. Stari je imao para i sina jedinca. Goran je vozio novi Audi. Imao veliko društvo, markiranu robu. Putovali su. Izlazili, uživali. Ana je bila zaljubljena žena. Do te mjere da je zapostavila svoje prijatelje, svoje hobije. Pa i samu sebe.

U njezinim očima Goran je bio najsavršeniji muškarac na svijetu, a zaljubljene su ženske oči svijet za sebe.

Kada je učila i pripremala ispite Goran je izlazio s prijateljima. Bila je ljubomorna. S vremenom vrlo ljubomorna žena. Ana je rijetko kad izlazila bez njega. Nije bila u najboljim odnosima s njegovom majkom. S ocem još i kol’ko tol’ko. Njemu to navodno nije smetalo, no pri svakoj većoj svađi nije se libio uzviknuti ‘Mama ima pravo…’

Prije Gorana Ana je bila nasmiješena žena, sa smislom za humor. Izrađivala je, dobro se sjećam, neke smiješne ali vesele naušnice. Još uvijek imam jedan par.

Goranu se sramila pokazati kutiju punu šarenog nakita. Goranu se sramila pokazati i svoj zubati dječački osmijeh. U njegovom svijetu takav osmijeh je značio infantilnost, jednostavnost, skromnost. Nešto što imaju druge, ne i njegova djevojka. Uvijek suzdržana postala je pitoma, izdresirana žena.

A osjećala sam. U toj se ženi kriju toliki svjetovi.

Njegovi prijatelji su bili njezini prijatelji. Njegovi hobiji su bili njezini hobiji. Njegovi loši dani su bili i njezini loši dani. Živjela je za njega i kroz njega.

Što se dogodilo Ani? Došla je do praga ljubavi. Do kraja sebe.

Ana je s vremenom izgubila ime. Postala je Goranova djevojka.

Voljela je, ne samo svojim, već i njegovim srcem. Da je i on volio tako, sigurno bi pomislila da je lud. Za sebe to nije nikada. Govorila je da je slaba, a imala je neljudsku snagu kada se radilo o njemu. Tješila se poklonima, ruke širom pružala ka njemu, dočekivala ga, opravdavala. Kada ju je najviše povrijeđivao ona ga je najviše voljela. Znala je da pati.

U jednom danu dala bi mu sve, a onda izgubila sve. Kada ga je najviše voljela, on je najviše bježao. Vjerovala je da je on pravi.

Njihova je veza trajala 5 godina. Goran ju je ostavio s obrazloženjem kako se zaljubio u drugu ženu. Goranova je djevojka postala bezimena 25-godišnja ostavljena žena.

Oštećena, tužna, slomljena.

Takve su žene najlakša lovina. Muškarcima poput Gorana. Srećom, ima i onih, drugih. Ne Gorana.

Dvije godine nakon prekida Ana je upoznala njega. Nazovimo ga Marko. Još uvijek su zajedno.

Marko je potpuna Goranova suprotnost. Smiren, staložen. Neovisan o roditeljima. O tuđim mišljenjima.

Ana je potpuna suprotnost sebi. Točnije, onoj Ani kakva je bila.

U dvije godine samovanja Ana je imala vremena. Izgubiti sebe, pa se ponovno pronaći. Upoznati sebe. Zavoljeti sebe.

Drago mi je da je uspjela. Toliko se žena nikada ne (pro)nađe. Toliko se žena nikada ne zavoli.

Uvijek naš nešto vodi nečemu.

Uvijek nas netko vodi nekome.

Onaj tko vas nije držao, dovoljno jako, kao kap svete vode na dlanu taj vam je učinio najveću uslugu na svijetu.

Onaj tko vam se neiskreno davao, u rukavicama, nikada i nije bio vaš. Već tuđi.

Onaj tko vas nije volio, takve kakvi jeste, nikada ni neće. Ne krivite ga. On to ne zna.

Onaj tko vas nije spriječio da odete, tko s vama ne dijeli vreće pune sreće i najgore tuge, i ne trči kroz šumu nepreglednosti života, taj se boji sebe, ne vas.

Pustite ga. On i ne želi ništa drugo, nego biti pušten.

Nemojte mi reći da ne poznajete bar jednu ženu koja ima sve. I bar jednu koja nema ništa. I da (barem jednom u životu) i sami niste dali sve – za ništa.

Znam te žene. Prepoznam ih po pogledu. Načinu na koji prolaze prstima kroz kosu. Načinu na koji se odijevaju. Ne kažem da su sve takve. Ali ima ih dovoljno.

Nije sve jedino što možeš dati. Ne igraj uvijek na istu kartu. Imaš ti još jokera u rukavu.

Ljubav je ženama prečesto najslabija karta, a trebala bi biti najjača.

(U)dajem se, reče mi Ana prije nekog vremena.

Jel’ ta riječ nastala od toga kad se žena napokon daje?

Biti svoj, potpuno svoj znači dati se, po svojoj odluci i nekome drugome. Ali ne svakome i ne za šaku ničega.

P.s. I da. Ana danas izrađuje nakit. Sretna je. Obožava svoj posao koji je nekada davno u nečijim očima bio samo običan, bezvrijedan hobi.

logo3

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page
  • Negoslava Stanojevic

    Uh, što si komplikovana- jedva nađoh dugmence za šerovanje :)

  • nažalost ima takvih žena previše, dobro da se ova opet (pro) našla….