Oda ženi

movie-pictures-of-smiling-women-with-quotes-romantic-movie-pictures-with-quotes-936x644

Žena je … ja. I ja sam ona. No, nisam oduvijek bila žena. Bila sam djevojka koja je žudila postati ženom. Djevojka koja je sumnjala u sebe, koja nije znala kada reći Ne!. Izgovarati ne, to ne priliči jednoj – ženi. Bila sam djevojka koja se bojala i koja je riskirala u isto vrijeme. Koja je gubila na svakom koraku, ali koja je poraze dočekala kao novu priliku. Djevojka koja je poklanjala dio svoga srca gdje god je stigla i kome god je trebalo, jer to rade one dobre žene. One daju. One vole. A što je sa lošim ženama? Što one rade? Koga one vole? Ne, nisam loša. Tražila sam ženu u sebi, godinama, stoljećima, no ona je živjela na nekoj drugoj, meni nepoznatoj adresi. Bila mi je strana, kao i Indija, zemlja koju čitav svoj život sanjam. Gle, i Indija je ženskog spola. Gledala sam žene, upijala od njih. Svađala se s njima, olajavala ih i prostačkim imenom zvala. Voljela sam ih i mrzila u isto vrijeme. Pitala se zašto su žene takve? Učila sam od njih i one od mene. Nadala sam se biti bolja žena od toga. Za koga? Za muškarca, koji će me učiniti ženom? Kao da je to jedino ispravno i važno. Biti nečija žena a ne samo – žena. Kakva ironija. Ludi djevojački san. Bila sam nepotpuna žena. Nježna, impulzivna i nedorečena, poput jesenske kiše. No koliko ljudi zaista voli kišu? Koliko njih joj se iskreno raduje? Bila sam sve samo ne – žena. Nedavno sam je srela na ulici. Nju. Ženu. Mene. Stajala je i gledala me iz izloga jednog dućana.  Najzad shvatih, gledam svoj odraz u ogledalu, no iako sam to bila ja, to je bila i neka druga žena. Izgleda drugačije a opet potpuno isto. Promijenila se. Djevojka o kojoj vam pričam. Više nema one djevojke prepune sumnji. Ova žena zna reći Ne! kada to treba, ona riskira ali se ne boji. Ona grabi hrabro naprijed. Krupnim koracima, ali ženstvenim. Ona voli. Naučila je. Voljeti sebe. I tek onda – njega. Naučila je svoje lekcije, i neke još ponosno poput ožiljaka nosi na srcu. Oni je podsjećaju na djevojku kakva je bila…

E da… Žena. Woman. Mujer. Frau. Donna. Femme. Toliko različitih naziva za samo jednu jedinu  – ženu.

I dok mi u jednoj polutci mog ženskog mozga odzvanjaju note Jamesa Browna „This is a man’s world, this is a man’s world… But it wouldn’t be nothing, nothing without a woman or a girl.“,u drugoj se vode nešto kompleksnije bitke. Pitam se, zbog čega mi je i sama pomisao na pisanje kolumne pod nazivom „žena“ stvorilo toliko muke. Zbog čega se toliko malih ženskica koje vjerno obitavaju u mojoj glavi počelo boriti za svoj čujni glas, čini mi se kao da se pripremaju za nekakav glasni prosvjed pa demonstrativno i nimalo latentno izlaze na ulice i viču: „pogledaj me, ovdje sam…žena sam!“

Možda zato što sam (samo) žena, to divno stvorenje koje visoko korača na dvije noge, to krhko biće koje uspijeva premostiti svaki životni jaz, možda mi je zato teško pisati – o ženi. A  možda i zato što je biti žena toliko teško i divno u isto vrijeme, pa kako da ta dva svijeta pomirim?

Kako da vam dočaram ove vlakove misli koje tutnjaju u mojoj glavi? Kako da podnesem najveći izazov do sada? No, izazove volim, a biti žena, priznajte djevojke, žene…izazov je! Možda i najizazovniji od sviju, onaj s kojim se mi – žene – nevidljivo borimo svakoga dana. Jer drugačije ne znamo i ne želimo.

No tko je žena? Žena je duša svijeta. Ona je izvor svega. Ona je instinkt vidljivih i nevidljivih mjesta. Ona je temelj. Ona je život i smrt. Ona je intuicija. Ona je ideja, osjećaj, nagon i želja. Ona je pitanje i odgovor. Ona je neuništiva životna sila. Nepopravljivi ožiljak na tijelu svijeta. Ona je zavodnica i kurva. Brižna majka i umiruća starica. Ona je nemirna rijeka i duboko more. Nebo i zemlja. Dobro i zlo.

A kako žena gleda na to što je žena? Mislim da svaka od nas to zna najbolje. Pogledajte oko sebe. Neke od nas znaju iskoristiti to što su žene i svoj nježniji spol kroz život nose ponosno i plemenito. Neke od  nas brane svoj spol kao što lavica brani svoje mlade. U stanju su zaurlikati pa i ugristi. Neke to krhko ‘žena sam’ nose poput odličja ili nevidljive krune. Neke se tiho provuku kroz život, s figom u džepu, a neke nikada ne izađu iz svog ženskog brloga. Biti žena je teško ali neprocijenjivo. Ovo je moja oda ženi. Spjevana na moj pomalo patetičan ženski način. Ne bježim od toga. Pa zar ne bi bilo najlakše navesti sve manjkavosti koje žena posjeduje, sve svakodnevne probleme s kojima se žena nosi u i na sebi? Zar ne bi bilo lakše dati vam savjete kako da budete manje žena a više muškarac, jer možda jedino tako opstanete u ovom nemilosrdnom muškom svijetu? Zar ne bi bilo lakše okriviti te iste muškarce za sve neravnospravnosti s kojima se susrećemo kada odlazimo na taj dugo očekivani intervju za posao? Kada prekrižimo noge  i skupimo se u malo klupko da ne bi pomislio neki zli srednjovječni barba da smo suviše dostupne i lakovjerne? Zar ne bi bilo lakše da …

Da, bilo bi lakše ali mi ne biramo lakši put.

On nam nije dovoljno izazovan.

Kao  što nam ne bi bilo dovoljno izazovno biti – muškarac.

 

Zena-je-najseksipilnija-u-septembru

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page