Odlazak – kukavičluk ili hrabrost?

woman-walking-along-the-road-with-suitcase-and-balloons

Ovako je glasio moj Fb status 11.prosinca 2014.

‘Moja dobra prijateljica Maja jutros je napustila Lijepu Našu. Dobila je posao na kruzeru. Prije nekoliko sati sletila je u Miami, a dalje će put Djevičanskih otoka (ili tako neko ezgotično otočje, nisam sigurna..) Ugl. Maja je uvijek bila borac. Netko tko ne pristaje na bilo šta. Ovdje joj se često nudilo baš to. Bilo šta. Neko vrijeme Maja je gurala s ‘bilo šta’ onda je rekla ‘Dosta! Ne mogu više gurati…Želim živjeti.’ Tužna sam jer mi je Maja tisućama kilometara daleko. Tužna sam jer će Božić provesti daleko od obitelji i prijatelja. Sretna sam jer je Maja uzela život u svoje ruke. Jer se nije prepustila. Sretna sam jer smo prošle puno teških situacija a i dalje smo se međusobno poticale, ohrabrivale. Sanjale neke snove. Po svemu sudeći snove koji se ostvaruju… Sretna sam jer je moja Maja sada sretna. Napokon!’

Na pisanje današnjeg bloga potakao me nedavni odlazak moje dobre prijateljice Maje koja je trenutno u Panami, a isto tako i jedna kolumna.

Riječ je o kolumni Jelene Vukosav. kolumnistice porala arteist.hr.Ono što  me se najviše dojmilo u kolumni  samoca traje tocno onoliko koliko ti treba da se prilagodis visoka je doza osobnosti  i krajnje iskren pristup temi.

Autorica je bez zadrške opisala sve osjećaje koji se javljaju u sudaru sa odlaskom –  napuštanje, čekanje, iščekivanje, traženje.

Odlazak ili napuštanje rodne grude – riskantan ili uzbudljiv pothvat? Ovisi kako gledate na to. Možda je i vama kao i meni svaki odlazak zapravo dolazak.

Kome – Čemu? Nekome – Nečemu. Ne znamo, ali svejedno odlazimo. Jer nas tamo vodi nešto – iznutra.

Selidba u stranu zemlju riskantan je, ali uzbudljiv proces.  Tko nije prošao veliki odlazak, ne može razumjeti osjećaj kad prvi put zaspeš u novom stanu, u stranoj zemlji, potpuno obuzet čuđenjem nad onim što si učinio. S vremenom, emocije te puste i nastaviš živjeti kao i svugdje.riječi su spomenute kolumnistice.

No je li doista tako? Zar se uistinu s vremenom emocije utišaju da ne kažem ugasnu? Zar nakon nekog vremena u stranoj zemlji jednostavno otupimo na osjećaje nostalgije?

Ja vam ne mogu dati odgovor na to pitanje jer još uvijek živim u zemlji u kojoj sam rođena. Istina, imala sam priliku napustiti rodnu grudu, otisnuti se preko bare i svoje gnijezdo sviti u bogatoj ali hladnoj zemlji Kanadi. Tamo me čekao posao učiteljice hrvatskog jezika. Hrvati u dijaspori, povezani nekom nevidljivom, ali čvrstom vezom. Čekala me budućnost. Blistava.

Više me ne čeka.

Zašto nisam otišla? Razloga je bezbroj. Možda najbitniji od sviju moja je ljubav prema moru i gradu u kojem živim. Prema jeziku kojeg volim čuti na cesti, u autobusu, u supermarketu. Moja ljubav prema nečemu tako apstraktnom i nedodirljivom. No more ne hrani, grad ne oblači. Jezik ne plaća račune.

Kajem li se? Naravno da ne. Sretna sam tu gdje jesam, jer da nisam sigurno bih otišla. No pitam se, jesu li svi koji žive u Hrvatskoj također sretni poput mene?

Vjerujem da nisu. Gledam i osluškujem ljude. Vlada kronična nezapolenost. Činjenica. Ako tome dodamo još i kolektivno nezadovoljstvo, letargiju, pesimizam i bijedu dobili smo cijelu paletu negativiteta koje bi i najvećeg optimistu među nama bacio na koljena. I ne bi dugo čekao na krvarenje…

Ali do kada trebamo krvariti? Do kada trpiti?

Je li ostatak u zemlji u kojoj se ne budiš s osmijehom na licu kukavičluk ili hrabrost? Ako mene pitate i jedno i drugo. Tanka je granica između kukavice i heroja, kao što je tanka linija između dobra i zla. Zaista, svatko od nas, u sebi nosi naličje i jednog i drugog.

Ne možete mi reći da ova zemlja nije prepuna heroja i kukavica.

Moje oči to potvrđuju.

Mali obični ljudi koji preživljavaju iz dana u dan. Guraju, trpe, šute, traže. Načine opstanka. Vjera u bolje sutra – Heroji?

Mali obični ljudi koji preživljavaju iz dana u dan. Guraju, trpe, šute, traže. Načine opstanka. Vjera u bolje sutra – Kukavice?

Herojem se ne rađa, herojem se postaje.

Jednostavna je to filozofija. Moto kukavice je ‘gazi ili pusti da te pregaze’ ili tako nešto. Moto heroja  je eh… ljubav. I želja za životom.

Život je svakim svojim djelićem istinski heroj. Nezaustavljivi, nepokolebljivi herojski div. Na kraju krajeva on je samo produžetak čovjeka. Ne prođe ni jedan jedini dan a da ne uči nešto za nas, vrijedno spomena… pokloni nam novu priliku za učenje, da nam više vremena, potrudi se osigurati nam neprocjenjive lekcije, potakne nas na odlazak…

Kakve to ima veze sa kukavicama i herojima? Velike!

Odlazak – kukavičluk ili hrabrost?

Oboje!

Skidam kapu svima koji odluče otići i potražiti ono što ovdje nisu uspjeli (pro)naći. Tako bi trebalo i biti. Treba ići za onim što nas zove. Ići tamo gdje nas poštuju, gdje vrijedimo.

A ja? Tko zna možda i ja jednom odem.

Otići ću onda kada poželim, a ne kada moram.

Na sreću većine nas, svi smo u mogućnosti ostvariti ovu ravnotežu. Biti i kukavica i heroj. Dobra stvar je ta da smo mi ti koji odlučujemo o tome.

Za sve u životu vrijedi isto pravilo. A to je da pravila nema!

Heroj sa srcem kukavice? No thnks.

Uskoro vam donosim priču moje Maje te još jednu priču divne djevojke koja trenutno živi u Irskoj.

*ukoliko razmišljate o odlasku želim Vam sretan put! Želim da ostvarite sve svoje želje, da utišate strahove.I ne zaboravite pisati mi. Možda će baš o vama biti moj sljedeći tekst…

logo3

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page