Sanjari su ti dušo moja, najprobuđenija vrsta na svijetu

ne mogu ti reći da znam

Godinama sam živjela u bunilu vlastitih snova.

Poput kornjačina oklopa okretala sam se samo na onu stranu koju su ljudi oko mene željeli, stranu koju su trebali, stranu kraj koje su se osjećali najugodnije. Bile su to sizifovske godine, godine pretjeranog razmišljanja, analiziranja, sanjarenja i guranja uzbrdo, godine u kojima sam satima stajala na popodnevnom suncu, dehidrirana i iscrpljena, a sve ne bih li vidjela noćne zvijezde. Mnogima sam se činila tužnom, mnogima još više smiješnom. Nepoznatih je gledatelja bilo na pretek. Za mnoge od njih nisam bila ništa više nego jedna čudna vrsta. Za sebe uvijek. Dežurna budala. Prekovremeni sanjar. Neprikosnoveni naivac.

S vremenom sam postala zvrk vlastitog života. Dvadesete i autoškola brzo te nauče brzini okretaja. Okretala sam se oko sebe, još i više oko svih ostalih. Okretala sam se i kada nitko drugi nije. Noću, kada bi mjesec zaspao, osjećala sam vrtoglavicu, popodnevno sunce i strah od nove runde okretaja. Granica između užitka i boli doista je jako tanka. Da se razumijemo. Nitko to nije tražio od mene. Ja sam bila ta koja je tražila sve od sebe. Nedvojbeno je to da sam zbog straha od odbacivanja i nevoljenosti činila mnogo toga što bi zadržalo taj iluzorni balon punoće života. Nisam shvaćala da ono što uistinu jesam jest ono što sam zadržavala skrivenim. Ali kako to inače u životu biva, niti jedna iluzija nije stvorena da traje. I niti jedan balon nije stvoren tako da ne pukne.

Na pragu tridesetih godina smogla sam snage slijediti svoje snove. Smogla sam, zagledavši se u duboki izvor svog života, u izvor koji je zrcalio sve moje želje, težnje i aspiracije, na koncu, u sav moj dotadašnji život koji se trebao ponovno vratiti kući. Biti sanjar više nije bilo dovoljno. Trebala sam zasukati rukave. Ući u vlastiti ring, u vlastiti mrak. Svi to doživimo kad-tad. I na sebi svojstven način. Najčešće to doživimo onda kada nas život dovede na sam rub litice, na njezin najtanji kraj. Tada se razodjenemo poput glavice luka, tada skinemo sa sebe sve ono što nas je držalo u oblaku prividne sigurnosti, pa naposljetku ni ne osjetivši stignemo do vlastitog dna. Do apsolutne srži srca.

Nema sumnje da je veliki Lao Tzu predosjetio našu sadašnjost kada je rekao: Tvrdo i ukočeno će se slomiti. Meko i podatno će prevladati …

Budućnost je stigla.

I baš zbog toga što smo u prošlosti osjetili nesavitljivost i ukočenost, zar ne vidimo da smo sada nepodložni taštoj vanjštini, oholom materijalizmu i suludim predrasudama. I baš zbog toga što smo u prošlosti doživjeli mračnu noć duše, zar ne vidimo da smo sada nepodložni prozirnim obećanjima, umjetnim suncima i mutnim plićacima? I baš zbog toga što smo u prošlosti okusili more tuge, zar ne vidimo koliko sada znamo i umijemo zaliječiti, razumjeti i voljeti? A sad zatvorimo oči i probudimo se.

Vrijeme je.

Ovaj tekst je dio Blogbuster projekta.

Podijeli...Share on FacebookTweet about this on TwitterShare on Google+Share on LinkedInPin on PinterestPrint this page